Materijalni imsak i duhovni iftar
Blagoslovljeno ramazansko vrijeme, koje nam se svake godine iznova, (po)vraća predstavlja posebno vrijeme u kojemu pravovjerni se intenzivnije posvećuje svojoj duhovnosti. Uputno je spomenuti i simboliku (uslijed lunearnoga kalendara) da nam Ramazan svake godine „žurno“ dolazi donoseći nam mnogostruke i raskošno slojevite duhovne darove.
Dakako, kako bi čovjek bio u mogućnosti primiti spomenute darove, potrebno je da svoje spoznajne organe očisti i pripremi za njihov prihvat. Čišćenje (sibgah) naših duhovnih organa spoznaje vršimo, između ostaloga, temeljom ramazankom pripremom koja bi trebala otpočeti mnogo ranije. Naši dobri pretci su znali blagoslovljeni Ramazan svečano dočekivati postom prethodna dva hidžretska mjeseca, sve iz ljubavi prema njemu, ali i čežnjom za milišću višnjega Allaha koja je neophodna svakome Njegovome stvorenju.
Međutim, u današnjemu vremenu, kojega obilježavaju mnoge krize (čiji je temelj kriza čovjekovoga duha, o čemu sam ranije pisao), s jedne strane, i neumorljiva utrka za materijalnim („kvantifikacijom“ – Kur’an 102:1), najveće posljedice ostavlja na čovjekovu duhovnost koja se, svakim danom, sve više materijalizira.
Jednostavno, suvremeni čovjek se nalazi u stalnoj žurbi (od koje je i stvoren – Kur’an 21:37), i urođenu potrebu za duhovnošću zadovoljava svojevrsnom „instant-duhovnošću“ (pogledati našu knjigu o „Fenomenu Nove misli“) koju, doslovno, kupuje poput bilo kojega proizvoda u granapu.
Da nije sve izgubljeno, i da je moguće bar na momente se povratiti u svoj prirodni Zavičaj, svakogodišnje nam svjedoči i dolazak blagoslovljenoga Ramazana. No, važno je iznova (u)kazivati na ramazansku multiperspektivnost, odnosno potrebu razumijevanja svih dimenzija ovoga blagoslovljenoga mjeseca.
Iako je njegova temeljna odrednica post, odnosno suzdržavanje od jela, pića i tjelesnih užitaka od pred zoru do iza zalaska sunca (kako ga oslovljava islamsko pravo), na post (siyam ili sawm) valja gledati na blagoslovljeni period šutnje čovjekove ovosvjetske dimenzije, njegovoga materijalnoga aspekta, dočim istovremeno on predstavlja snažno, raskošno, buđenje čovjekove duhovnosti, njegove metafizičke dimenzije, kroz aktiviranje njegovih spoznajnih centara: srca, duha, uma i kreativne imaginacije, putem kojih dotičemo ne samo osobnu iskonsku prirodu, nego svu prirodu kako u makro tako i u mikro kosmosu. Imsak i iftar ne predstavljaju iskučivo dva tehnička, pravna termina. Oni, doista, u pravnome smislu označavaju početak i kraj dnevnog posta.
Međutim, u razumijevanju duhovne dimenzije Ramazana, oni predstavljaju dvije suštinske dimenzije: imsak – prekid veze sa materijalnim, dok iftar razumijevamo kao duhovno prihvatanje raskošnih ramazanskih darova.
A njihova najgizdanija raskošnost se nalazi u pred iftarskim momentima, kada između postača i njegovoga Gospodara nema nikakvih zastora i prepreka, što rezultira prihvatanjem svih molitvi (dova) koje postač u tim momentima uputi svome Gospodaru, a one se prije ogledaju u željama da što kvalitetnije iskoristimo našu prolaznost, kako bi u Zauvječnosti zadobili Božiju milost i blizinu.
Ukoliko naš post ispostimo višestrukim razinama, dakle, ne isključivo kroz gladovanje i žednjenje, nego i snagom naše duhovnosti, ali i kroz ikazivanje brige prema drugima oko nas, tek onda možemo očekivati najrskošniji poklon čiju vrijednost poznaje samo dragi Bog, kako veli u poznatome pravorijeku kojega prenosi blagoslovljeni Muhammed da je višnji Allah kazao kako svako djelo pripada sinu Ademovom, osim posta. On je Moj, veli Allah, i Ja sam nagrada za njega.