Da li materijalna deprivacija može prouzročiti događanje naroda?

HARIS ISLAMČEVIĆ

Pojmovno određenje materijalne deprivacije

Materijalna deprivacija i financijsko siromaštvo su koncepti koji treba da ukažu na različite aspekte uslova života pojedinaca i domaćinstava. Dok se financijsko siromaštvo (siromaštvo prema dohotku) zasniva na nedostatku financijskih sredstava koja treba da omoguće pojedincima zadovoljavanje svojih potreba (koje se smatraju osnovnim u društvu u kom žive), materijalna deprivacija se odnosi na stvaran položaj koji je pojedinac uspio da dostigne (mogućnost obezbeđivanja dobara i usluga koje se smatraju neophodnim za kvalitetan život). Stoga se na materijalnu deprivaciju može gledati kao na posljedicu siromaštva. Pojedinac je materijalno depriviran ukoliko ne može da priušti najmanje tri od devet predviđenih stavki, izrazito je materijalno depriviran ukoliko ne može da priušti najmanje četiri stavke, a ekstremno je depriviran ukoliko sebi ne može da priušti pet i više stavki. Stopa materijalne deprivacije se definiše kao udio stanovništva koje je materijalno deprivirano u ukupnoj populaciji. Na analogan način se definišu stopa izrazite materijalne deprivacije i stopa ekstremne materijalne deprivacije. Intenzitet materijalne deprivacije pokazuje srednju vrijednost broja stavki koje materijalno deprivirani dio populacije ne može da priušti. Materijalna deprivacija u EU se procjenjuje na osnovu sljedećih faktora: kašnjenje s plaćanjem najamnine, računa za režije, stambenog kredita ili potrošačkog kredita, nemogućnost domaćinstva da svim članovima priušti sedam dana godišnjeg odmora izvan kuće, nemogućnost domaćinstva da  priušti obrok koji sadržava meso, piletinu, ribu ili vegetarijanski ekvivalent svaki drugi dan, nemogućnost domaćinstva da podmiri neočekivani financijski trošak, nemogućnost domaćinstva da priušti telefon,  nemogućnost domaćinstva da  priušti TV u boji, nemogućnost domaćinstva da  priušti mašinu za pranje veša, nemogućnost domaćinstva da priušti automobil, nemogućnost domaćinstva da  priušti adekvatno grijanje u najhladnijim mjesecima.  Pojedinac je materijalno depriviran ukoliko ne može da priušti najmanje tri od devet predviđenih stavki, izrazito je materijalno depriviran ukoliko ne može da priušti najmanje četiri stavke, a ekstremno je depriviran ukoliko sebi ne može da priušti pet i više stavki. (http://socijalnoukljucivanje.gov.rs i dr., 26. 04. o.g.)

Stanje u Bosni i Hercegovini

Dejtonskim mirovnim sporazumom je  u BiH 1995. godine okončan (oružani) rat . Imajući u vidu uvriježeni stav da rat predstavlja ostvarivanje politike drugim sredstvima, te socijalno i političko stanje od rata do danas ( a naročito u posljednje vrijeme) konstatacije da je rat i dalje prisutan, samo u drugim oblicima i vođen drugim metodama, je itekako tačan. Nema više klasičnoga ratovanja, pucanja i akcija –  na sceni je ekonomski ‘rat’, rat koji uzima mnogo više žrtava nego onaj klasični… Naravno, ne doslovno koliko u prenesenom značenju, a što je vidljivo kroz bježanje i trajno napuštanje ove divne zemlje, za koju umjereni pesimisti kažu da je zemlja perspektive bez nade…

Ukoliko analiziramo navedene faktore, i principe koji određuju nivo materijalne depriviranosti, uvidjet ćemo da veliki broj bosanaca i hercegovaca se može ubrajati u jednu od tri ponuđene kategorije. Statistički podaci o broju nezaposlenih s jedne, te broja korisnika javne kuhinje s druge strane, zorno potvrđuju da naša država svakim danom sve više napreduje u stvaranju atmosfere nemogućnosti normalnog življenja. Jedina, za sada reakcija (linijom manjeg otpora) jeste potraga za boljim radnim i socijalnim uvjetima u zemljama EU, naročito mladog, školovanog i kvalitetnog kadra. Već kroz nekoliko kolumni  ukazivah na ovu posebnu kategoriju, jer obrazovan, mlad i kvalitetan kadar je temelj napretka svake države. Velika sredstva se ulože u obrazovanje: od samog mladića/djevojke, njihove porodice, do društva… I na kraju, finalan proizvod se na pladnju nudi drugima.  Naravno, tu su i druge mogućnosti…

Događanje naroda – mit ili stvarnost

Vjeronauk naše vjere nas uči da promjena općeg (vanjskog) stanja je uvjetovana vlastitim (unutrašnjim) stanjem. Bog ne mijenja ono na čemu jedan narod jeste, sve dok taj narod ne izmijeni sebe, kur’anska je poruka iz poglavlja Grmljavina. Promjene nema bez grmljavine, a znamo da, u prirodi,  nagla promjena vremena je uvijek popraćena nevremenom. Još mučnije i teže promjene su one koje se događaju u svakom sopstvu ponaosob. Ali, koliko god pilula bila gorka, da bi došlo do napretka i poboljšanja, ona se mora popiti…

Da li teško materijalno stanje može prouzročiti događanje naroda, pitanje je koje posljednje vrijeme smo u prilici čuti. Mudrost veli kako sit gladnom ne vjeruje, a recentan primjer su naši borci, oni koji moraju biti u prvom redu kada je ostvarivanje prava posrijedi… Iako, pod pritiskom gladi i neimaštine, su u par navrata organizirali proteste, još pokazuju (nevjerojatnu) dozu strpljenja, i na taj način iskazuju svoju neupitnu ljubav prema domovini za koju su svoju krv i dijelove tijela dali. Ali, njihova ogromna žrtva, ni u kom vidu, ne smije biti predmet manipulacija, jer njihov doprinos ovoj državi je najveći, imajući u vidu da su oni, uz Božiju pomoć, omogućili da uživamo danas  u slobodi, i da mnogi koriste (u znatnom djelu) ne zaslužene privilegije. Najmanje što im se za uzvrat može i treba dati jesu njihova prava i omogućiti im normalne uslove za život.

Niko od nas ne može predvidjeti budućnost, pa tako ni događanje naroda, ali iz odnosa države prema njenim građanima koji su na egzistencijalnim marginama, za pretpostaviti je da će „pretis-lonac“ propištati, ili ne daj Bože, eksplodirati, od čije razarane moći svi možemo, potencijalno, stradati.

Stoga, na našim vođama je da „popiju kafu sami sa sobom“ i uvide znakovlje oko sebe, prije nego što bude kasno. Jer, državni poredak i vladavina prava su kud i kamo bolje rješenje od „ulične vlasti“ (kao posljedica događanja naroda) koja može odvesti nas samo u neizvjesnost. Drugo, moguće, događanje je ono olovkom…

S druge strane, ukoliko prevladavajuća filozofija i dalje bude „samo nek’ (doslovno) ne puca“, sve rečeno se može zaboraviti, i mjesta za najmanju brigu, uopće, nema.

frontal.ba