UČENJEM KUR’ANA ISKLJUČIVO RADI NAŠIH MERHUMA NAJVULGARNIJE DEGRADIRAMO NJEGOVO UČENJE

To je putem kreacije (stvaranjem svijeta i života) i putem relevacije (Objave). Čin božanske Objave, kao kreacijski i relevacijski čin, moguće je motriti iz različitih duhovnih perspektiva. Kroz prizmu teološke literature, on se uglavnom promatra kao epistemiološki i kosmopovjesni čin.

Pored toga što se putem Objave spoznaje Istina i uspostavlja Dobro kao Bitak svijeta, Objava otkriva ljepotu svjetova koja se podjednako manifestira na stranicama nebeske Knjige, Prirode i povijesti. (Hafizović, Teološki traktati, 1996.) Tokom povijesti, božanski Duh se otkrivao kroz više objava, a punina relevacije zaokružena je posljednjom Božijom Objavom ili posljednjim Božijem obraćanjem svijetu – Kur’anom.

Kur’an sadrži opće principe i koncepcije, čija je tehnička razrada i primjena ostavljena ljudima. (Đozo, Glasnik, 1972.). Prema datim okolnostima, potrebama, problemima života i prema razvojnim mogućnostima očekuje se da te koncepcije i realiziraju. Vrlo značajno je, gotovo “revolucionarno”, to što Kur’an u primjeni Objave unosi ljudski, društveni faktor i pridaje mu  veliki značaj.

Jedna od bitnih karakteristika kur’anske misli jeste njena puna otvorenost prema svijetu i životu te njena dinamičnost i dijalektičnost. Otvorenost i širina kur’anske misli jasno se očituje i potvrđuje u svim svojim detaljima, ostavljena je mogućnost čovjeku, odnosno društvu, da u datom historijskom razdoblju, u datim okolnostima i prema datim mogućnostima kreira svoju vlastitu predstavu i traži odgovarajuću formu za praktičnu primjenu određene koncepcije. Ovim činom, čovjekovom razumu je ukazano veliko povjerenje koji će, na osnovu koncepcija, u vremensko-prostornoj dimenziji u kojoj egzistira, učenje islama implementirati.

II

Današnji čovjek se nalazi pred raznim izazovima i iskušenjima koja su produkt savremenog načina života. Modernizacijom života, čovjek se sve više individualizira i formalizira. Dnevne obaveze i aktivnosti obavlja rutinski, bez posebnog promišljanja svojih aktivnosti. Poznata sintagma ‘kuća -pos’o’ je postala najupečatljiviji deskriptor  odnosa današnjeg čovjeka prema svijetu i životu.

Kako je Vjera sastavni dio čovjekovog personaliteta, transformacije koje smo maločas spomenuli, se manifestiraju i na recepciju i interpretaciju svoje religioznosti. Vjera i vjerske obaveze, usudit ćemo se kazati, se obavljaju formalno,  gotovo robotizirano bez razmišljanja o svrhohodnosti i cilju naših obaveza. Primjerice, namaz  shvatamo u tehničkom smislu gdje pazimo koliko smo rekata (od)klanjali, kod posta pazimo da što ne pojedemo i ne popijemo. A to što u isto vrijeme, naši drugi organi (primjerice oči, uši, jezik) ne osjećaju prisutnost posta o tome se i mnogo ne zamaramo.

Kroz ovaj tekst želimo podijeliti naša razmišljanja o razumijevanju Kur’ana i našem odnosu prema njemu. Držimo ovaj diskurs za nas izuzetno važnim. Iako, hvala Bogu, smo u prilici da pročitamo izvanredna promišljanja o Kur’anu, njegovoj ljepoti, savršenom i nedostižnom stilu izražavanja, čini nam se da nismo u prilici malo više čitati o našem temporalnom odnosu prema kur’anskom učenju. O potonjem rahmetli Đozo predstavlja personifikaciju koji je intenzivno kroz svoje tekstove i odgovore u “Glasniku” upozoravao na naš,  degradirajući odnos prema Kur’anu, svođenjem učenja Kur’ana isključivo pred duše naših umrlih.

Iako već trideset i tri godine Đozo blagopočiva u rahmetu Božijem, njegove opservacije i detekcije su i dan-danas, nažalost, izuzetno aktuelne.

Kur’an Jasni – opomenjivač onog u kome života ima

Hvala dragome Bogu danas veliki broj naših kuća posjeduje bar jedan primjerak Kur’ana Časnog. No, nažalost on kod većine zauzima posebno mjesto u regalu, umotan u mirisne peškire, i ‘aktivira se’ mahom prilikom dolaska imāma radi učenja Ja-Sina nakon izvršenog ukopa umrlog iz te kuće. Djeci se zna predstavljati kao nešto što se ‘ ne smije uzimati’ dodatno mistificirajući Kur’an koji je i objavljen kao vodič i duhovna čovjekova navigacija. Neobično se obradujemo kad imamo priliku da u rukama držim primjerak mushafa na čijim donjim marginama se primjete tragovi pristiju, i čija je boja uočljiva odmah prilikom otvaranja. To su ‘najčišći’ mushafi, rekli bih aktivni  mushafi, koji se redovno (iz)čita(va)ju.

Razumijevanjem Kur’ana kao isključivo sadržaja koji se konzumira radi sevaba  kojeg poklanjamo našim umrlim, mi nesvjesno degradiramo njegovo učenje, i reduciramo ga isključivo na metafizičku dimenziju, što predstavlja grubu deformaciju Riječi Božije.

Zanimljivo je istaknuti da, u poglavlju koje se najčešće uči umrlim, Ja-Sinu, Uzvišeni ističe da jedno od temeljnih funkcija Kur’ana jeste da opomene onog u kome života ima. Na profilu  jedne socijalne mreže sam konstatirao da ukoliko onu poznatu: “Čitaj Kur’an kao da je tebi objavljen” – isključivo razumijevamo kao trend da se čita (i uči) radi umrlih, a ne radi životne orjentacije, uputstva za organizaciju ovog života, onda smo i mi, u najmanju ruku, duhovne rahmetlije.

Kur’an postaje i zavidan izvor dodatnih prihoda. Dženaze, sedmine, tevhidi, hatme, te drugi oblici komercijalizacije kur’anskog učenja od strane onih koji su pretpostavljeni da tumače svojoj pastvi (džematlijama), jeste zasebna tema o kojoj je potrebno glasno razmišljati i govoriti. Hvala Bogu ima onih koji znaju svoje džematlije pravoupoznati, i kazati im da ‘ovaj adet’ i nije ispravan, ili u najmanju ruku koristan. No, logična posljedica je da takvi ljudi bivaju izloženi nesnošljivom kriticizmu od svojih kolega, ismijavani, pa i ekskomunicirani, jer kao takvi ‘ugrožavaju prepoznatljivi adet’  naše tradicije.

III

Poslovicu “da je čovjeka bolje naučiti pecati ribu, nego mu ribu svaki dan poklanjati” možemo primjeniti i u ovom slučaju. Našim džematlijama je potrebno ustrajno ukazivati da je mnogo bolje, korisnije i svrsihodnije učenje koje će oni učiniti pred duše svojih rahmetlija, nego učenje koje im poput svojevrsnog servisa usluga, mi nudimo. Također, osposobljenje da samostalno uče Kur’an svojim merhumima, treba iskoristiti kao dodatni motiv u animiranju da savladaju kur’ansko pismo i samostalno budu sposobni  učiti Kur’an, prije svega radi Upute i ispravnoga poimanja života, a tek onda kao vid dove koju će činiti svojim merhumima, a koja prema Poslaničkom pravorijeku predstavlja i vid trajnog dobra (sadake).

Ili pak im ponuditi alternativu, da umjesto sredstava koje su planirali ‘pokloniti’ za učenje, usmjere npr. ka stipendiji nadarenih (ali slabije imovinskog stanja) učenika ili studenata, od čega će imati ako Bog da koristi i onaj koji daje, i njegovi merhumi, ali i koristi oni koji ta potrebna sredstva budu primili.  Jer naša vjera nas uči da pored nastojimo da naša dobra djela ujedno budu  i korisna/funkcionalna.

IV

Potrebno je danas da rekonstruišemo našu percepciju Božije Riječi, i da je razumijevamo kao Uputu, Po(r)uku, i neizmjernu božansku milost. Božija Riječ je neiscrpna, te sva stabla da su pera, a mora tinta, ne bi uspjeli ispisati Božiju Riječ, On nas podučava.

Svaka generacija shodno svojim duhovnim i intelektualnim kapacitetima ima svoj jedinstven pristup Njegovoj Riječi. Važno je da se osposobimo budemo u stanju čitati znakove našeg vremena kako bi na izazove koje u sebi nosi prava rješenja pronašli upravo u Božijoj Riječi, Kur’anu našega doba.

Piše: Haris Islamčević