Biti ovisan o Bogu, a neovisan o ljudima
Često smo pisali o čovjeku i njegovom duhovnom, intelektualnom, političkom i svakom drugom identitetu. Kur’anski opisi čovjeka su različiti, od nezahvalnika, slabića, kukavice, bića sklonog zlu ili dobru, do bića ovisnog o dragom Bogu. Pravovjerni, ističe dragi Bog, vi ste ovisni o Bogu, a Bog je neovisan od svih svjetova. Čovjek, to Božije zdanje u čijoj supstituciji se prožimaju materijalni i duhovni elementi, na Ovaj svijet dolazi nejak, slab, ovisan o dragom Bogu, ali i ljudima oko sebe: svoje majke, porodice… Potom, čovjek – to istinsko biće slabosti, se osposobljava za život, kroz proces odgoja, obrazovanja. Prvi životni impulsi, njegovo okruženje (porodica i prijatelji), značajno utječu na njegov kasniji razvoj, kako fizički, tako isto i intelektualni, duhovni.Božiji Poslanik, neka je na njega Božiji mir i spas, molio je dragog Boga da ga učini ovisnim o Njemu, a neovisnim o ljudima, jer znao je on
značaj i važnost (ne)ovisnosti u životu. Naši stari ljudi su znali kazati: Neka zdravlja i slobode, dok mi, mlađi, bi se uslijed nerazumijevanja ove mudrosti, znali čuditi i propitivati, a zašto slobode??? Mnogi smo odgovor na to pitanje dobili nešto kasnije, u mjesecima koji su uslijedili nakon referenduma 1992., kada smo završili u raznim logorima, i tzv. „sabirnim centrima“. No, ostavimo nemile događaje iza sebe, tamo gdje im je mjesto. Oni su nam potrebni kao poruka i zalog sigurnije budućnosti, a nikako radi samo-naglašavanja, ili bilo kojeg oblika zloupotreba, kojima nažalost, danas, možemo posvjedočiti.
Povijest bilježi i svjedoči postojanju robovlasničkih društva, sustava, u kojem su ljudi po raznim osnovama bivali porobljavanji, diskriminirani, i izrabljivani do neslućenih razina. Danas, iako živimo u demokratskom društvu, kojeg karakterizira prije svega sloboda i vladavina prava, smo u prilici da budemo iznova zarobljeni, odnosno „samo-zarobljeni“. Kao posljedica konzumerističke svijesti, ali prije svega životnih potreba, suvremeni čovjek je svoj svjetonazor, u značajnoj mjeri materijalizirao. Svoje aktivnosti, djelovanja i stremljenja je podredio materijalnom, zanemarujući i najosnovnije moralno-etičke i religijske (za teiste) norme. ‘Materijalizmom do neovisnosti’, mogla bi se sročiti parola današnjeg čovjeka. Međutim, nauk naše Vjere nas podučava i opominje da materijalno je prolazno, dočim istinske, trajne vrijednosti su one duhovne. Čitajući Kur’an u prilici smo, na mnogo mjesta, pronaći skretanje pažnje na prolaznost ovog svijeta: Imetak i sinovi su ukras Ovoga svijeta, ali kod Boga istinska i trajna vrijednost su dobra djela, i u njih se čovjek može jedino pouzdati.
Život na Ovome svijetu podrazumijeva suradnju između ljudi, jer čovjek kao jedinka ne može biti značajan faktor bilo koje (ozbiljnije) aktivnosti. Stoga, važnost i uloga okupljanja ljudskog potencijala, u organizacijskom smislu, pretpostavlja temeljni uvjet napretka jednog društva. Problem nastaje kada čovjek, uslijed određenih okolnosti, unutar društvenog angažmana, težište ovisnosti o Bogu prebaci na ovisnost o čovjeku. Uslijed takve percepcije Svijeta i života, „da čovjek nafaku daje“, ili ozbiljnije kazano, „da određeni ljudi svojim utjecajem mogu značajno doprinijeti komplikacijama u radnom okruženju i životu“, slabašni čovjek, ta dvonoga kukavica, se povlači i pristaje na kompromise… Pod klišejom „nije moje da se petljam“, društvene anomalije i razne vrste zloupotreba ostaju „zataškane“. U tom kontekstu, pravovjerni su najzanimljiviji. Zašto? Takvim odnosom i razumijevanjem stvarnosti, direktno podrivaju temelj svog vjerovanja, jer jedan od šest temeljnih postulata naše Vjere, naučava da Bog dragi, unutar sveopćeg određenja i determinizma, je zagarantovao čovjekovu opskrbu. Ali, o ovoj tezi bi svaki čovjek, o sebi, trebao promisliti…
Tanka je linija između ovisnosti i neovisnosti. O tome se govori u 96. kur’anskom poglavlju: Čovjek se, zbilja, uobrazi – čim se neovisnim osjeti… A kada se „neovisnim“ osjeti? Onda kada zapadne u stanje kojeg možemo nazvati omnipotentnim delirijem. To je (psihološko) stanje u kojem, prije svega, sami sebi se predstavimo da smo mjera svih stvari, kao što je to mislio Faraon (Ja sam „bog“ najveći), ili Luj XV (Poslije mene potop…). A danas je mnogo, mnogo, faraončića i lujića, čija matrica razmišljanja je identična. Iako znaju šta je bilo s ovim, povijesnim, likovima…
U konačnosti, istinska neovisnost se krije u ovisnosti Jednom i Jedinom. Milostivi čovjeku nudi slobodu i neovisnost o prolaznom, dok robovi Milostivog nude ovisnost o sebi i prolaznom, ali nažalost, za one koji posrnu, „neovisnost“ o dragom Bogu, Njegovoj milosti i spasu na Budućem svijetu.
Neka nam je sretan Dan neovisnosti jedine nam BiH, sa željama da nam do kraja Kozmičkog dana bude takva, a mi u njoj sretni, uspješni, neovisni o ljudima i prolaznom, a ovisni o Živom i Vječnom, za što je i Poslanik islama, Muhammed, alejhiselam, u svojim molitvama dragog Boga molio.
Glas Sane