„Lijepa riječ“- društveno deficitarni sadržaj u suvremenom dobu

Sve tradicionalno – povjesne religije na posebno mjesto uzdižu riječ (logos). Gore navedeni pravorijeci ukazuju da je prvi dar čovjeku bila – riječ. Riječ (govor) je medij koji je Bog odabrao za saopćenja Svojih instrukcija Svijetu i stvorenjima u njemu.  U uvodu ovoga bloga važno je napomenuti da je i Dovršnica Božije Riječi započela riječju: Čitaj!

„I pouči On Adema imenima stvari svih… „”O Ademe! – reče On – obavijesti ih ti o imenima njihovim!”… “ (Kur’an 2:31., 33.)

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog“ (Ev. po Ivanu, Proslov, 1.)

„Zar ne vidiš kako primjer Allah navodi: Lijepa Riječ je kao lijepo drvo: korijen mu je čvrst u zemlji, a grane prema nebu, i ono plod svoj daje u svako doba dozvolom njegova Gospodara! A Allah navodi primjere ljudima da bi se opomenuli. A ružna riječ nalik je ružnu drvetu  -izvaljenom drvetu iz zemljina tla nema opstanka! Allah učvršćuje one koji vjeruju Riječju Stamenitom“ (Kur’an 13: 24. -27.)

Iza nas je Dan nezavisnosti, iz njega učimo također šta znači riječ. Te 1992. riječ većinskog življa lijepe Bosne i Hercegovine glasno i nedvosmisleno je kazala: nezavisnost! Nezavisnost je teška riječ, svi to dobro znamo. Događaji koji su uslijedili nakon stjecanja nezavisnosti su nas podučili da nezavisnost u sebi sadrži najmanje tri važna faktora: hrabrost, odlučnost i ustrajnost. Nezavisnost naše drage Domovine je utemeljena na navedena tri faktora: hrabrost – da se iskaže svoje mišljenje i htjenje, da se krene putem samostalnosti, nezavisnosti, prosperiteta i boljitka; odlučnost– koja se manifesirala kroz spremnost da se ideja, stav brani i sa onim najsvetijim i najskupljim -vlastitim životom; te ustrajnost – četiri teške godine borbe, odricanja, žrtve su Božijom voljom i htjenjem rezultirali prvobitnom težnjom: nezavisnošću!

Dakle, svaka težnja za nezavisnošću predstavlja težak i trnovit put, ali ne i nemoguć. Nezavisnost naše Bosni i Hercegovine nam zorno ukazuje na to.

Suvremeno društvo kojem i sami svjedočimo puno je izazova. Mnogi društveni trendovi idu ka tome da se, počesto,  afirmiraju stvari koje ni u kom slučaju ne mogu biti društveno-moralno prihvatljive, dok s druge strane, pozitivne vrijednosti se često znaju degradirati i sustavno urušavati. Kao što nas nekoč zapisao, i više puta opetovao: „Moralno se degradira, a nemoralno afirmira“.

Jedna od stvari koja nedostaje (u) našem javnom diskursu jeste upravo –  lijepa riječ. Lijepa riječ, koja je kako smo vidjeli, Božanskog porijekla. Kur’anska metaforička deskripcija lijepe riječi, kao drveta duboko ukorjenjenog u Zemlji, te visokih krošnji nad Zemljom, ukazuju da lijepa riječ treba imati dobru podlogu. Dobra podloga lijepe riječi, po našem mišljenju, se nalazi u iskrenoj namjeri (nijjetu). Da bi lijepo pričali – trebamo imati lijepu namjeru! Naravno, svjedoci smo mi u našem društvu „lijepih priča“ bez navedenog osnova, uslijed kojeg se lahko identificiraju i (o)karekterišu „neiskrenim“, ili lažnim – da budemo otvoreni.

Naša komunikacija se treba temeljiti na lijepoj riječi koja će proizvesti iskren, otvoren, konstruktivan dijalog. Živi diskurs koji neće biti „mrtvo slovo na papiru“. U svom ličnom životu nastojim ovaj postulat ispoštovati. Radujem se dijalogu, iskrenom i otvorenom razgovoru u kojem ja ne moram uvijek biti u pravu. Počesto se nađem na meti raznih kritika, što je sasvim normalno. Naročito za one koji svoje misli žele podjeliti sa drugima. Odmah da istaknem da me kritički osvrti istinski raduju. Draža mi je kritika, nego pohvala! Kritika me „tjera“ da budem još bolji i dinamičniji, dok pohvala – ukoliko se pogrešno percipira – može da otvori put stagnacije. I na kritiku nastojim lijepom riječu od/govoriti, popraćenu zazivom da se Bog smiluje onom ko mi na grešku ukaže. Samo je važno razlučiti kritiku od kriticizma, neargumentovane i tendenciozne kritike koja svoje uporište nema u dobroj nego lošoj namjeri.

Javni diskurs, a i privatni, jeste kontaminiran lošim riječima. Psovke su postale sastavni dio naše komunikacije. Počesto, prvo izgovorene riječi naše djece bivaju: neću, ne mogu, ne želim, popraćene psovkama – što roditelji znaju sa oduševljenjem i simpatijom prihvatati.  Ružne riječi, ružni govori su produkt svojih izrečitelja. Isto je i sa lijepim, jer svako daje ono što ima.

Ali, ako pogledamo kur’anski opis ružne riječi:  „A ružna riječ nalik je ružnu drvetu – izvaljenom drvetu iz zemljina tla nema opstanka“, možemo da zamislimo  kakva je duhovna konstitucija i stanje duha osobe koja ružno zbori. Vidimo da su to duhovno opustošene osobe, osobe čije duše prestavljaju saharske pustinje, na kojima čak ni palmi nema. Naprosto, taj jaki duhovni tornado poruši sve one nataložene praiskonske vrijednosti, i iza sebe ostavlja metež. Metež koji proizvodi nezadovoljstvo, a koje se poslije verbalizuje kroz ružan, loš, podlu riječ, odnosno govor.

S druge strane, opis lijepe riječi, kao “ lijepog drveta: korijen mu je čvrst u zemlji, a grane prema nebu, i ono plod svoj daje u svako doba dozvolom njegova Gospodara!“, nam ukazuje na duhovnu raskošnost koju u sebi takve osobe imaju. Bogomdan prefinjeni nektar, iscjeđen iz najljepših imena Božijih, i kao takav ucjepljen u koštanu srž čovjekovog duhovnog bića, manifestira se lijepom riječju, lijepim govorom, konstruktivnim i produktivnim.

Niko od nas nije imun na razna „duhovna tornada“. Važno je zadržati sjeme lijepe riječi, koju ako je potrebno, iza svake „oluje“ iznova zasijati.

Ne zaboravimo da prividno „lijep“ govor je  Luciferov „as u rukavu“, putem kojeg on vješto zavodi. Sjetimo se samo Adema i Have…

Svako daje ono što ima: ili lijepe mirisne plodove kao lijepo i zdravo drvo; ili pak mulj i smeće – što rijeka poslije bujice izbaci.

Mislimo lijepo, pa ćemo lijepo i govoriti.