“Kuku-lelečenje” – besprijekorno razvijena nacionalna disciplina
Prošlog četvrtka, uoči objave poslijednje moje kolumne, obznana je odluka međunarodnog Suda u Hagu o odbacivanju zahtjeva BiH za revizuju presude Suda protiv Srbije. Svako ko je bar površno imao ispravu percepciju geopolitičkih odnosa, mogao je očekivati ovakav rasplet situacije. Ipak, Srbija je važnija Europi od male Bosne i Hercegovine, one koja predstavalja mrlju na političkom reljefu Europe. Bez pretenizije da budem bilo čiji advokat, osim advokata istine, situacija koja je svoj vrhunac doživjela podnošenjem revizije, a potom odbacivanja iste, pokazala je mnoge stvari.
S jedne strane Drine, i u djelu Bosne i Hercegovine utemeljenom na kostima nedužnih ljudi, čije posmrtne ostake porodice i danas-dan traže, izazvalo je očekivano slavlje i euforiju (sic!), dok kod na drugoj strani ogorčenost, rezigniranost koja se, po običaju, pretvorila u kolektivno samosažaljenje i iskazivanje slabosti. I nije to samo slučaj ovog puta… Koliko god moj stav, da filozofija žrtve nas Bošnjaka je odavno postala rezidualna, će biti predmet kritika, a po najviše kriticizma i osporavanja, držim ga –argumentovano – opravdanim. Našu nacionalnu i političku filozofiju je potrebno urgentno re-definirati. Iz filozofije žrtve u filozofiju odgovornosti, što bi blagopočivajući Tihić znao kazati.
Čovjek je slabašno biće, veli Gospodar Sveznajući. Ali, navedenu slabost ne treba razumijevati kroz njegovu fizičku konstituciju. Slabost je prije svega duhovna kategorija, koja se manifestuje kroz čovjekovu predisponiranost ka griješenju. Adem, kao prvi konformista, u Raju je (skoro) sve imao, ali zbog svoje slabosti je posrnuo. A iz opisa znamo koliki je (fizički) bio; danas bi u pet-šest koraka se popeo na „uvrnuti“ toranj, ‘simbol’ suvremenog neimarstva u Saraj’vu i jugo-istočnoj Europi… I vjesnik Hval poručuje da je jači Bogu draži od slabijeg, mada u obojci ima kvaliteta (istinska svijest o Bogu koja je temeljnica svakog pravovjernog Zdanja).
Zašto je „filozofija žrtve“ pogrešna koncepcija?
Prije svega, osjećaj žrtve nam ništa neće biti od pomoći. Dapače, takav osjećaj ukazuje na našu slabost i ovisnost. Takav osjećaj nam neće doprinijeti rješavanju niti našeg najmanjeg, životnog, svakodnevnog problema. A da ne govorim o većim, nacionalnim problemima. Takav osjećaj će nas učiniti još slabijim i u očima drugih bjednijim i jadnijim.
Transformacija naše nacionalno-političke filozofije ne implicira zaborav na naše žrtve. Nama niti jedan ovosvjetski sud nije potreban da nam ukaže na žrtve. Bijeli nišani potočarski, prijedorski, sanski… zorno svjedoče istinu. Naša bosanska zemlja je sveta, jer u svojoj utrobi nosi istinske heroje i patriote koji su za slobodu i neovisnost u kojoj uživamo položili ono najsvetije – svoj život. I zbog kostiju koje su posvetile ovu zemlju bosansku, moramo se okrenuti ka budućnosti. A budućnosti nema bez odgovornosti…
Mi, Bošnjaci, smo relevantan politički faktor u Bosni i Hercegovini. Moramo aktivno preuzeti tu ulogu. Ta uloga podrazumijeva da trebamo preuzeti, napokon, odgovornost za naš nacionalno-politički kurs; ta odgovornost podrazumijeva da se moramo zalagati za multietničnost, multireligioznost, ravnopravnost svih bosanaca i hercegovaca, bez umanjenja vrijednosti bilo koga, ili bilo čije žrtve. Iako su Bošnjaci pretrpjeli najveće gubitke, to nam ne daje za pravo da uspostavljamo bilo koji oblik monopola. Žrtva je žrtva, sa bilo koje strane da dolazi. Svetost života je naglašena kroz sve Božije objave: umoriti nedužnog čovjeka ravno je planetarnom uništenju života, jer svaki čovjek je univerzum za sebe; on predstavlja neponovljivo Božansko zdanje u kojeg je položen dio Božanskog… („..i kada sam čovjeka obikovao i udahnuo mu Ruha Svog..“, veli dragi Bog).
Odgovornost koja nam je potrebna podrazumijeva mobilizaciju svih naših resursa i kapaciteta kako bi osigurali bolji život svim sugrađanima.
Odgovornost, u teološkom kontekstu, podrazumijeva postavljanje kompetetnih i obrazovnih kadrova u svim društvenim sferama. Prisjetimo se pravorijeka blagoslovljenog Pejgambera, koji poručuje da postavljanje nekompetetnih osoba, a pritom još imati spoznaju o postojanju stručnijih osoba, predstavlja čin izdaje Boga i Njegova Poslanika. Koliko li izdajica takvih danas imamo…
Odgovornost, u državotvornom kontekstu, podrazumijeva da naše poslove obavljamo krajnje profesionalno i najbolje što umijemo, jer našim odgovornim radom, u konačnosti, jačamo i našu državu. Učinkovitost naših aktivnosti na poslovima gdje smo raspoređeni ili izabrani, neće biti predmet samo ovosvjetskog vrjednovanja, nego i onosvjetskog. Pitat će nas Gospodar da li smo naše aktivnosti korespondirali sukladno našem znanju.
Odluka Suda „pravde“ nameće nam ozbiljno pitanje: Da li žrtva ima pravo na (ovosvjetsku) pravdu?! Svi smo bar jednom u životu uskliknuli da pravde na ovom prolaznom svijetu nema. Ima, dakako, pravda je spora, ali dostižna. Također, pitanje koje sebi možemo postaviti jeste i kako to, po potrebi, da zločinac postaje iznenada žrtva?! A nimalo ne sumnjam da tu ulogu, po potrebi, bi zamjenio sa prvobitnom… Ali agresor je pročitan, i to mu je najslabija tačka. Kada si “pročitan”, sva nastojanja prikrivanja namjere “padaju u vodu”.
Ne smijemo biti slabi, lahko slomljivog duha. Jer, kako pročitah odličnu konstataciju jednog svog prijatelja: „kad si slab, ruke ti vežu žicom, na oči ti stave povez, a potom pucaju u tvoj potiljak“. Bilo fizički ili duhovno. Doslovno ili figurativno…