Poslanik (međ)u nama

Piše: Haris Islamčević

Povijest svijeta obiluje pričama o narodima koji su bili i nestali, kao i o onima koji su još tu. Svako društvo ima vremensko-povijesni okvir u kojem su se dogodili značajni događaji i pojavile ličnosti karakteristične isključivo za to društvo.

Mali je broj događaja i ličnosti čiji značaj je transdruštveni i transpovijesni. Dakako, za muslimane, takav je događaj iz davne 570. godine, kada je pojavni svijet prekriven posebnom svjetlošću koja se otjelotvorila u liku mekkanskog dječaka, blagoslovljenoga Muhammeda.

Tekstom Kur’ana, Poslanik islama je opisan kao “blješteća svjetiljka” koja poziva ka ispravnome Putu. U ovom mjesecu, diljem svijeta se pravovjerni prisjećaju voljenoga Vjeronavjestitelja i njegove svekolike intelektualne nadmoći i moralnoga sedimenta koji se otjelotvorio u njegovome blagoslovljenom biću. Svake godine se toga prisjećamo, ali čini nam se da je to pri/sjećanje vremenski pre/kratko. Da ne kažemo onoliko koliko traje mevludska svečanost. A ne bi tako trebalo.

Iz njegovoga života i biografije kuljaju neiscrpne poruke čovječanstvu. Aktualiziranje poslaničkog lika u svim aspektima življenja je više nego potrebno. Iako je najodabranija uobličena glina bio, sa najsavršenijim duhovnim sedimentom, uvijek je bio realan i jednostavan, pristupačan i dostupan – kako vladaru tako i siromahu.

No, pitanje je koliko takvih ima među njegovim sljedbenicima?! Sin ovoga vremena, koji inače više teži ka profanom nego sakralnom, prednost daje onom od koga/ čega ima više (trenutne) koristi. Tako da često u  komunikaciji i ophođenju s ljudima, nekako prednost dajemo onima na “visinama”, dok onim “na nižim razinama” dajemo manje pažnje.

U odnosu prema životu općenito, naš Poslanik predstavlja “svjetlost permanentno trepeću” koja treba osvjetliti naše životne pute koji su često u mrkoj tmini. Ta svjetlost treba da razbije svu moralnu tminu i, poput vjetra, rasprši sve crne oblake koji su se nadvili nad dušom i intelektom suvremenog čovjeka.

Mjesec rebiu-l-evvel je vrijeme kada intenzivnije razmišljamo o poslaničkome geniju koji je za nas, obične Božije robove, nedokučiv. Međutim, Časni Kur’an njegov lik i djelo oslovljava kao model uzornoga ponašanja pravovjernima. Doslovno shvatanje ovoga kur’anskoga pravorijeka – u smislu slijepoga oponašanja poslaničke biografije, što se može primijetiti u određenim skupinama – jeste pogrešno shvatanje i interpretacija ovoga kur’anskoga naputka. Poslaničku uzornu narav valja promišljati u našemu  vremensko-prostornome kontekstu.

Dakle, valja nam razumijeti principe njegovoga života, potom ih kontekstualizirati u našu svakodnevnicu. Suprotno, svaki pokušaj doslovnoga oponašanja će nas zarobiti u okove tradicionalizma što će, neminovno, dovesti do pojave krize identiteta.

Na religijskoj sceni u Bosni i Hercegovini su prisutni različiti pozivi na Tradiciju i tradicionalno, što nam ukazuje značaj i ulogu Tradicije u našemu životu. Potrebno je naglasiti trendove tumačenja Tradicije isključivo na razini normativnosti bez njezinoga interpretativnog oblika. Na taj način se Poslanikov život, ali i sveukupna raskošna tradicija islama, reducira na jedno – proživljenu (ostvarenu) dimenziju što muslimane dovodi u stanje rezistencije prema progresivnim tokovima suvremenoga svijeta. Takva pojava će prouzročiti stanje u kojemu nećemo moći pratiti znanstvenu istinu svijeta, a koja nam je, ako želimo biti relevantni sudionici Zbilje, neophodna kao i religijska. Rješenje se nalazi u interakciji slijeđenja (taklida) kroz očuvanje normativne tradicije i njezine društveno-vremenske interpretacije kroz formu idžtihada.

Ovogodišnji rebiu-l-evvel smo dočekali u okolnostima pandemije prouzrokovane pojavom koronavirusa. Uslijed toga smo se, po prvi put, našli u stanju izoliranosti od društva. To je idealna prilika da promislimo o Poslanikovoj, alejhisselam, izoliranosti od društva i njegovim razmišljanjima u pećini Hira koji su prethodili početku Objave.

Na kraju ćemo se prisjetiti da svako od nas, osim poslaničkoga naslijeđa u vidu poruka i naputaka, u sebi ima vlastitog interpretativnog poslanika pomoću kojega možemo razlikovati dobro od lošega.

I o njemu, kao i povjesnome Poslaniku, valja razmišljati svakodnevno, a ne samo u mevludsko doba.