Ka estetici pobožnosti

Među prvim darovanim blagodatima hazreti Ademu, mir na njega, bijaše što ga je Uzvišeni podučio značenju (svih) riječi.

U povijesti čovječanstva riječ je bila prvi i temeljni komunikacijski medij. U modernom svijetu svjedočimo mnoštvu medija, napose tzv. socijalnih ili društvenih mreža koje nastoje nadomjestiti živu riječ, ali i individualizirati čovjeka, što je, u stvari, prema našemu mišljenju i jedno od temeljnih ciljeva – imajući u vidu da je individualizam jedna od dvije temeljne karakteristike postmodernog doba.

U tom procesu nastoji se reducirati živa riječ, bolje kazati, transformirati je u digitalni oblik, što će prouzročiti mnoštvo negativnih pojava, od odvajanja, poticanja narcisoidnosti, nastojanja lažnoga predstavljanja u virtuelnome svijetu (ne u smislu lažnoga imena ili pseudonima, što također postoji, nego nastojanja življenja jednog drugog, imaginarnog i željenog života, od onog realnog), i slično.

Kroz uvod ovoga teksta smo željeli samo ukazati na važnost riječi i potrebe govora o njezinim različim aspektima.

Međutim, u ovome tekstu želimo tek preliminarno ukazati na potrebu promišljanja jednoga aspekta pobožnosti o kojemu skoro pa i ne mislimo.

Prije nekoliko kolumni, ukazali smo na bitnost praktične realizacije naše pobožnosti kroz naša svakodnevna djela. Jer, ukoliko bi čovjekova pobožnost ostala u isključivo teorijskim okvirima, izgubila bi svoju temeljnu ulogu, ulogu čovjekove duhovne navigacije, na putu od spoznaje dragoga Boga, preko krjeposnoga, moralnog življenja kao posljedice ostvarene svjesnosti do postizanja Božije milosti i spasenja u zauvječnosti.

Blagoslovljeni glasonoša Božije Riječi, hazreti Muhammed, mir na njega, jedne prilike je kazao da je Uzvišeni Allah lijep i voli ljepotu. Također, veli na drugome mjestu da Uzvišeni Allah voli kada čovjek radi neki posao/djelo, da ga uradi na najbolji i najljepši način. Upravo ove riječi blagoslovljenoga Muhammeda, mir na njega, implicitno nam ukazuju na potrebu postizanja estetike naše pobožnosti.

Naime, pravovjerni svoj odnos spram dragoga Boga ne bi trebali graditi isključivo na pukome formalizmu tako da svoju pobožnost žive kroz ritualno-praktičnu dimenziju u smislu da ju je reduciraju na deklarativno svjedočenje vjere, formalistički obavljaju molitvu (namaz) vodeći računa (samo) o izvanjskome, posteći samo svojim tjelesnim organima, izdvajajući milostinju (sadaku) i zekat tako da ne razmišljamo o suštini svega navedenoga.

Da ne bude zabune, izvršavajući spomenute obaveze na gore opisan način je ispravno, i ako Bog da, nadati se da će biti primljeno kod Uzvišenoga. No, u ovome slučaju naša pobožnost će biti “ograničena”, i nećemo biti u prilici da osjetimo njezinu slast i raskoš koji u sebi nosi.

U nastavku teksta ćemo spomenuti samo nekoliko primjera na koji način estetski promišljati našu pobožnost.

Tako na primjer, možemo primijetiti da neki učači Kur’ana Časnoga, kroz zajednički namaz, ali i recitiranje u nekim drugim situacijama (mukabele, dženaze, i slično) znaju preglasno učiti ajete Časne Knjige. U nekim momentima, bespotrebno povećanje decibela prouzrokuje sasvim suprotne osjećaje nego što bi trebali.

Prisjetimo se kur’anske poruke: „…Nemoj iz sveg glasa namaz obavljati, a ni posve tiho ga utihnuti, već nekako između toga sredinu nađi.”

Preglasno učenje Kur’ana Časnoga ne samo da narušava njegovu estetičnost, nego dovodi i pitanje skrušenost i smirenost našega srca koje se postiže, upravo, učeći kur’anske ajete: “Vjernici su oni u kojih srca strepe kada se Allah spomene!”, ili pak: “One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spominje, smiruju. A doista, srca se smiruju pri svakom Allahovom spomenu!”

U ovome kontekstu spomenut ćemo još i primjer udjeljivanja milostinje potrebitima. U ljudskoj prirodi je da se oslanjamo jedni na druge, i u teškim životnim momentima, sasvim je prirodno i normalno da tražimo pomoć jedni od drugih.

Blagoslovljeni Muhammed, mir na njega, veli da je dragi Bog u pomoći svome robu dok god je rob u pomoći drugome. U prilici smo vidjeti svakodnevno da nam se mnogi ljudi obraćaju za finansijsku pomoć, ili pak da prose na javnim mjestima. Naravno, svako od nas je pozvan da udjeli koliko može u skladu sa svojim finansijskim stanjem.

Također, ukoliko nismo u prilici da izdvojimo milostinju, nismo niti dužni. No, zna se dogoditi da pojedinci daju milostinju, ali to poprate nekorektnim opaskama i komentarima koji znaju biti i uvredljivog sadržaja. Dakako, pozvani smo da uputimo lijepu riječ koja jeste vrjednija i bolja od milostinje koju prati uvreda, kako se u Kur’anu Časnome veli: “A lijepe riječi i praštanja bolji su od milostinje koju uvreda prati. Pravovjerni! Ne upropaštavajte prigovaranjem i uvredama milostinje vaše, kao oni koji imetke svoje dijele da ih svijet vidi.”

Primjera kroz kojih možemo propitivati pitanje estetike u pobožnosti je mnogo, a kroz ovaj tekst smo htjeli potaknuti naše čitaoce da živeći svoju pobožnost svakodnevno nastoje ju je i estetski oblikovati u cilju njezine potpune realizacije i na taj način postizanja njezine raskošnosti i ljepote.