Značaj rada i djela kroz prizmu kur’anskog učenja

Čovjeku pripada samo ono što osobno uradi. Njegov trud će se, sigurno, iskazati i čovjek će prema njemu sasvim pravilno biti nagrađen. 

Čovjek se potvrđuje radom. On svoje postojanje i poslanje dokazuje i pravda isključivo putem aktivnog uključivanja u ostvarivanje Božije volje u svijetu. Njemu je podređen i stavljen na upravu i korištenje čitav svijet.

Jasnim slovom Kur’ ana postavljen je Božijim namjesnikom na Zemlji. Tu veoma delikatnu misiju može obavljati samo radom koji zahtjeva ozbiljan pristup, napore i znanje. Kao halifa zadužen je da upoznaje i osvaja svijet kako bi ga mogao koristiti u namijenjene svrhe.

Naši predhodnici su lijepo kazali da čovjek vrijedi onoliko koliko radi. Osobnim radom on sebi osigurava sreću kako na ovom –  prolaznom, tako i na budućem – vječnom svijetu.

Pored citiranog kur’ anskog teksta na početku  koji nam jasno kazuje koliko i šta čovjekovo uistinu jeste, u suri Zilzal koju većina nas i poznaje, Uzvišeni Bog kaže:

Onaj ko bude uradio koliko trun dobra, vidjet će ga, a onaj koji bude uradio trun zla, vidjet će ga.

Božiji Poslanik, a.s. kroz svoje govore ashabe je savjetovao da je najbolja hrana koju samostalno zarade.

Ako ovome dodamo islamsko monoteističko učenje o Bogu koji isključuje svakog posrednika i ruši sve barijere između čovjeka i Boga, bit će nam sasvim jasno koliko Kur’ an insistira i postiče na razvijanje samosvjesti, samoodgovornosti, samopouzdanja, stvaralaštva. Nastoji se u čovjeku izgraditi svijest o sebi kao aktivnom nosiocu svih zbivanja i tvorcu svoje sudbine u skladu, razumije se, sa Božijom voljom i Božijim redom u svijetu.

Usmjeravanje i aktiviranje čovjeka u pravcu vanjskog, stvaralačkog, pozitivnog i korisnog ispoljavanja, glavni je cilj svih ustanova u islamu. Sve se mora potvrditi djelom, zapravo pretvoriti u djelo. Poslanik Islama a.s. veli  da nema vjerovanja bez djela, niti djela bez vjerovanja, a i Kur’ an oštro zamjera onima koji ne tvore ono što govore :  Zašto govorite ono što ne činite?! ( Saff, 2.)

Otuda, gotovo, svagdje gdje se spominje iman dodaje se i  amel-salih – dobro djelo, u mnogo kur’ anskih ajeta pronalazimo  onima koji vjeruju i dobra djela čine.

Kur’ an snažno podržava rad, on je najdraži ibadet Bogu, s radom stječemo Božije zadovoljstvo, te to je najsigurniji put približavanja Bogu. Kada je jedna grupa u doba Muhammeda, a.s.  zarekla da će se odreći svega ovozemnog i isključivo se posvetiti postu i molitvi, On, a.s. im reče: Volio bih da sam vas zatekao da obrađujete ovu zemlju, pa na taj način koristite i insanu i hajvanu, nego što ste se posvetili ibadetu.

Zapravo sve je plod rada; radom kao aktom stvaranja nastao je pojavni svijet, Božiji atributi su vječno aktivni te ta nam aktivnost se ukazuje u njihovom stvaralačkom ispoljavanju u vidu procesa, kretanja, i zbivanja što je svojstveno radu. Naše postojanje i održavanje je plod rada, ne samo našeg svjesnog i motiviranog nego i rada koji se u nama odvija mimo nas, naše volje kao što je rad srca, bubrga, mozga, krvotoka i drugih organa. Dakle, sve je nadahnuto radom, te Kur’ an ovu činjenicu nedvojbeno utvrđuje i određuje ovakav odnos prema radu.

Već smo ukazali na povezanost vjere (iman) i  dobrog djela ( amel salih). No,  što je ono ustvari? U islamskom učenju dobro djelo u sebi sadrži sva elementa ( dunjalučki i ahiretski), odnosno dvije dimenzije ( društvenu i metafizičku).

Ovosvjetska dimenzija jednog djela se očituje u njegovom društvenom efektu ( da li je korisno ili štetno),  te ono pripada društvu. Ono, na osnovu svojih ustanovljenih kriterija, instrumenata i ustanova ocjenjuje šta je korisno a šta štetno, koje djelo doprinosi općem dobru, a koje štetu, pa prema takvoj ocjeni nagrađuje, odnosno kažnjava počinitelja. Dobro djelo je ako je društveni efekat koristan, a loše ako je efekat štetan.

Metafizička dimenzija dobrog djela se sastoji u plemenitoj namjeri i radu u ime Boga. Svaki posao treba počinjati i raditi bismilom te radi sticanja Božijeg razikluka – zadovoljstva. Takav rad podrazumjeva plemenitu namjeru, plemenitost sredstava i cilja.

Djelo i rad koji je lišen ove dimenzije ne može dobiti kvalifikaciju dobra, već korisnosti. Djelo se nagrađuje prema namjeri i cilju, i ova dimenzija pripaad samo Bogu, i jedino On ocjenjuje i zna intimne ljudske namjere. Znamo da je Muhammed, a.s. isticao da se čovjekova djela, dobivaju svoju vrijednost po namjerama i motivima, a ne po društvenim efektima. Onima koji ne vjeruju neće biti nagrađeni za svoja djela, jer im nedostaje ova viša dimenzija, već oni sve svode samo na ovozemaljski materijalni interes, na potrebu fizičkog bitisanja. Ova činjenica se očituje između ostalog  u 148. ajetu sure el- A’raf:  Oni koji nječu naše znakovei susret na Sudnjem danu, njihova djela su uzaludna; te 5. ajetu sure El-Ma’ide  Ko ne vjeruje, propada mu djelo.

Rad nije plod samo materijalne potrebe. On je više od toga kad je riječ o ljudskom radu. U odnosu na životinju rad bi mogli svesti na biološko-fiziološku potrebu. Čovjek ne živi da jede, i prema tome, za to samo i ne radi. Imajući u vidu namjeru i cilj kao bitne elemente i vrline rada, to nam ukazuje na nj obilježje moralne kategorije. Kada se pretvara u humano djelo pričinja ugodan nutarnji doživljaj, ugodniji od onog kojeg izaziva naslađivanje nekim materijalnim proizvodom rada.