Materijalno izdvajanje u islamu: Povratak preegzistentnoj i jedinoj istinskoj naravi

Islam kao cjelokupni sistem življenja regulisao je i uredio sve aspekte čovjekovoga života. Čovjek nije samo biće duhovnosti, i vjera od njega ne želi da načini meleka. Njezin temeljni zadatak jeste da čovjeku osigura boljitak kako u ovosvjetskoj, tako i onosvjetskoj perspektivi. Od pravovjernih, Bog traži da se udružuju i potpomažu u dobročinstvu (Kur’an 5:2).

Pomaganje drugog može biti na više načina, no onaj najzastupljeniji jeste materijalni vid. I Poslanik, alejhis-selam, je u mnogo svojih izreka afirmirao pomaganje drugog, kazujući da pomaganjem drugog, čovjek biva pomognut od strane Uzvišenog Boga (Od Ebu Hurejre se prenosi da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: Allah pomaže svome robu dokle god Njegov rob pomaže svome bratu i da dobročinstvom pored nagrade na budućem svijetu, produžuje svoj ovosvjetski život. (Od Selmana, r.a., se prenosi da je Glasonoša Božije riječi rekao: Suđeno može spriječiti samo dova, a život produljiti jedino dobročinstvo! Hadis bilježi Tirmizi).

Inače, riječ sadaka (milostinja) izvedena je od arapske riječi ṣidq, što znači iskrenost, tako da se izdvajanjem sadake, potvrđuje iskrenost u življenju vjere. No, važno je naglasiti da u situacijama u kojima pravovjerni nije u finansijskoj mogućnosti udijeliti sadaku, na tragu savjeta Božijega Poslanika, alejhis-selam, može darivati “moralnu sadaku”, a to je iskren osmijeh prilikom susreta s drugim. Ebu Zerr prenosi od Allahovog Poslanika, alejhis-selam, da je rekao: Ne potcjenjujte nijedno dobro djelo, pa makar da sretnete brata muslimana vedrog i nasmijanog lica (Hadis bilježi Muslim). Držimo da u današnjemu vremenu, koje karakteriše između ostaloga i odalečenje među ljudima, ovaj vid moralne sadake je izuzetno neophodan, imajući u vidu da smo danas spremniji udjeliti novac za pomoć prije nego li smo spremni preći preko svojih sujeta i ega uslijed kojega i, u većini slučajeva, nastaje i fizička, socijalna i duhovna odalečenost.

Jedan od osnovnih ciljeva svake religije jeste organiziranje čovjekovoga individualnog i društvenog života, i na taj način da se, uvjetno kazano, postigne vanjska harmonija unutar koje čovjek stiče spoznaju o svom izvornom porijeklu. U učenju islama ova uloga religije je naročito istaknuta. Iz teološke perspektive život se očituje kroz vanjsku i unutrašnju dimenziju.

Potrebno je obje dimenzije zajednički tretirati, jer ostati na jednoj znači postići samo polovično samospoznanje, koje nije dovoljno. Zekat kao jedan od temeljnih obreda, može se posmatrati kroz tri dimenzije: šerijat, tarikat i hakikat. U kontekstu ovoga teksta, zanimaju nas duhovna / simbolička značenja zekata.

Prije svega temeljni obredi u islamu nisu svedeni na vanjsku kulturalno-ritualnu formu. Oni prije svega u sebi sadrže bogata i iznijansirana duhovna i simbolička značenja koja čovjek može dosegnuti u zavisnosti od stupnja vjere koju ima u svome srcu, odnosno snage njegove samospoznaje. Jedno od simboličkih značenja zekata se krije u porijeklu stvari na koje se on izdvaja. Naime, zekat se izdvaja na stvari koje pripadaju trima carstvima: mineralnom (zlato i srebro), vegetabilnom (pšenica, ječam, datule i suho grožđe) i animalnom (deve, goveda i ovce).

U čemu se ogleda izrečena simbolika?

Kada se ova simbolika primijeni na subjekta izdvajanja zekata, čovjeka, uočljivo je da njegovo tijelo pripada carstvu minerala, njegovi nokti i kosa pripadaju biljnome svijetu, i u konačnosti njegove strasti kako one vanjske tako i unutrašnje pripadaju animalnom carstvu. I stoga, izdvajanjem zekata, pravovjerni postiže temeljito čišćenje, koje podrazumijeva njega kao cjelinu, odnosno njegovu nepodijeljenu egzistenciju. U kontekstu individualnoga duhovnog čišćenja, za predstavnike hakikata, peti stavak kur’anske sure El-Muddesir / Pokriveni, sadrži najvažniju simboliku zekata. Ova vrsta zekata / čišćenja podrazumijeva čišćenje svake moguće restrikcije Univerzalne Istine čime se iz primordijalnoga stanja ulazi u neprirodno stanje – stanje širka. I najefektniji zekat je onaj koji rezultira povratkom čovjeka njegovoj preegzistentnoj i jedinoj istinskoj naravi. Na tom putu čovjek se oslobađa okova raznih kumira ili lažnih božanstava koji ga ograničavaju u prostoru tri ranije spomenuta carstva, te očišćen ulazi u svijet u kojem pronalazi svoj primordijalni smisao. Kao primjer u tradiciji muslimana navodi se primjer Božijeg prijatelja Ibrahima, koji je okretanjem svoga lica Stvoritelju svjetova (Kur’an 6:79.), svojim sunarodnjacima praktično pokazao kako se oslobađa od okova koji nastoje zarobiti čovjeka i izvesti ga iz njegove primordijalne prirode. Također, u duhovnome smislu, zekat/čišćenje je svojevrsna preventiva svega onoga što bi čovjeka moglo odvesti u širk. Samo sopstvenim pročišćavanjem, čovjek može zadobiti spasenje. (Kur’an 91:9)

Preko ustanove zekata, čovjek pripremljen, duhovno ojačan i nadahnut snagom apsolutnoga Gospodara svih svjetova, izvora snage, lijepoga i uzvišenoga vrhovnog inauguratora reda i zakonitosti u svijetu, staje na zemlju i ulazi u društvo. Uz vjeru u Boga, koja čini duhovnu komponentu, ustanovom zekata društvo dobiva još jednu dimenziju u vidu materijalne komponente. Ove dvije komponente na kojima počiva društvo, koje čine osnov ljudskoga postojanja, islam brižljivo čuva, razvija i nastoji da ih održi u ravnoteži i granicama njihovih funkcija.

Putem zekata imućni muslimani iskazuju brigu za one koji su u slabijem materijalnome položaju od njih, izdvajajući dio svoje imovine. Prema kur’anskome učenju, u imovini bogatih se nalazi dio imovine siromašnih. Na taj način Uzvišeni je regulirao socijalni aspekt života pravovjernoga. Tim putem se koncentrirana moć i bogatstvo ravnomjerno raspoređuje na sve ljude, odnosno izgradi se mehanizam pomoću kojega se bogatstvo stalno usmjerava od bogatih ka siromašnim.

Izdvajanjem zekata, u moralnome smislu, siromašnima se vraća istinsko ljudsko dostojanstvo uz mogućnost da samostalno planiraju svoj život, dok su im u materijalnom smislu osigurani elementarni egzistencijalni uvjeti.