Molitva u islamu – čin neposrednog duhovnoga susreta s Božijom blizinom

Namaz (molitva u islamu) je druga temeljna muslimanska dužnost i po značaju dolazi odmah iza očitovanja vjere u Svevišnjeg Allaha.

On je temelj vjere, stup čvrstoga uvjerenja i vrhunac djelâ kojima se približava Bogu, te vrhunac svih vidova pokornosti.

Milostivi je propisao da Mu se robovi Njegovi pet puta dnevno obraćaju kroz posebnu formu. Svaka namaska radnja u sebi krije mnoštvo simbola od kojih učenje Kur’ana kao svojevrsni razgovor sa Stvoriteljem daje prednost nad ostalim obredima: postom, zekatom, hadžom, i dr.

Osim razgovora sa Svevišnjim Allahom, kroz učenje Kur’ana na stajanju (kijamu), rukuom (pregibanjem) i sedždom (spuštanjem lica na tlo) se iskazuje potpuno poštovanje Gospodara Svjetova. Sedždom klanjač doživljava vrhunac namaza jer u tim trenucima se osjeća najbližim Gospodaru, shodno poslaničkom hadisukojegabilježi Muslim od Ebu Hurejre, a koji prenosi da je Poslanik islama, alejhisselam, rekao da je čovjeknajbliži Allahu kad je na sedždi.

Namaz u sebi sadrži više dimenzija.

Duhovna dimenzija je svakako najznačajnija, a jedan od duhovnih smislova namaza jeste sjećanje na Boga koje se kroz namaz treba postići. Ovaj duhovni aspekt Svemilosni ističe u 14. ajetu 20. kur’anske sure Tâhâ: „Nema drugog boga osim Mene, pa Meni robuj i namaz klanjaj da bi se Mene sjećao!“.

Sjećanje na Boga (zikr) koje se stječe kroz skrušenost i prisutnost u molitvi, čovjeka treba da učini korisnijim društvenim faktorom (kod Allaha je najugledniji koji je najkorisniji ljudima Kur’an,49:13), te da odvrati od svega lošeg, ružnog, i nedostojnoga Božijega namjesnika (I namaz klanjaj ti! Doista, namaz odvraća od razvrata i ogavna djela! I sjećati se Allaha poslušnost je najveća! Kur’an 29:45). Stoga se, posljedično, nameće pitanje kvaliteta namaza/molitve osobe na čijem ponašanju se ne uočavaju pozitivni učinci namaza, odnosno osobe čije riječi i djela postmolitveno nekorespondiraju s citiranim kur’anskim ajetom.

Blagoslovljeni Glasonoša Božije Riječi je često naglašavao da u činu molitve nalazi najveće zadovoljstvo, da namaz za njega predstavlja trenutke najvećega ushićenja, zanosa, radosti, mira i blaženstva (kurrat’ajn).

Zajednica je potrebna čovjeku i ona je sastavni dio njegovoga života. Čovjek, kao Božije stvorenje, je predodređen da živi u zajednici. Čak i etimološki, riječ s kojom se označava čovjek – insan, implicira na biće društva, biće koje ima potrebu za druženjem. Gospodar Svjetova želi da zajednica omogući svim ljudima, bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili rasnu pripadnost, normalan i dostojanstven život i da pripremi atmosferu da se svakom pojedincu omoguće pretpostavke za njegovo slobodno prosuđivanje o svim pitanjima ljudskoga egzistiranja, a posebno spoznaje Onoga Koji ga je stvorio.

Džemat ili svakodnevno okupljanje muslimanskog kolektiviteta pet puta dnevno na jednom mjestu, isključivo je specifikum zajednice muslimana. I zbog ogromnog socijalnoga potencijala koji u sebi nosi čin kolektivnog obavljanja molitve, hazreti Pejgamber, alejhisselam, je kazao da zajednička obavljena molitva je vrijednija dvadeset i pet, a u nekim verzijama dvadeset i sedam puta od individualno obavljene molitve.

Kako smo već naglasili, posebnost namaza nad ostalim temeljnim obredima u islamu se manifesuje kroz svojevrsnu komunikaciju, odnosno razgovor sa Svevišnjim Allahom kroz učenjekur’anskih ajeta. Ova činjenica nas upućuje da nekoliko rečenica posvetimo ovome činu naše molitve.

Prema učenju islama, postoje dva načina putem kojih Bog ukazuje na Svoje prisustvo.

To je putem kreacije (stvaranjem svijeta i života) i putem relevacije (Objave). Čin božanske Objave, kao kreacijski i relevacijski čin, moguće je motriti iz različitih duhovnih perspektiva. Kroz prizmu teološke literature, on se uglavnom promatra kao epistemološki i kosmopovjesni čin. Osim što se putem Objave spoznaje istina i uspostavlja dobro kao bitak svijeta, Objava otkriva ljepotu svjetova koja se podjednako manifestira na stranicama nebeske Knjige, prirode i povijesti. Tokom povijesti, božanski Duh se otkrivao kroz više objava, a punina relevacije zaokružena je posljednjom Božijom Objavom ili posljednjim Božijim obraćanjem svijetu – Kur’anom.

Kur’an Časni sadrži opće principe i koncepcije, čija je tehnička razrada i primjena ostavljena ljudima. Prema datim okolnostima, potrebama, problemima života i prema razvojnim mogućnostima očekuje se da te koncepcije budu irealizirane. Vrlo značajno je, gotovo “revolucionarno”, kako je pisao rahmetli profesor Husein Đozo, to što Kur’an u primjeni Objave unosi ljudski, društveni faktor i pridaje mu veliki značaj.

Jedna od bitnih karakteristika kur’anske misli jeste njena puna otvorenost prema svijetu i životu te njena dinamičnost i dijalektičnost. Otvorenost i širina kur’anske misli jasno se očituje i potvrđuje u svim svojim detaljima, ostavljena je mogućnost čovjeku, odnosno društvu, da u datom razdoblju, u datim okolnostima i prema datim mogućnostima kreira svoju vlastitu predstavu i traži odgovarajuću formu za praktičnu primjenu određene koncepcije.

Ovim činom, čovjekovom razumu je ukazano veliko povjerenje koji će, na osnovu koncepcija, u vremensko-prostornoj dimenziji u kojoj egzistira, učenje islama implementirati. No, u prilici smo svjedočiti i svojevrsnoj kompromitaciji kur’anskoga učenja kroz njegovo tendenciozno razumijevanje, potom interpretiranje i zloupotrebu, ali to zahtijeva zasebno razmatranje u novome tekstu.