Sjećanje na rahmetli profesora Samira Beglerovića

“Ukoliko u svakodnevnome životu ne vodimo računa i o vječnom svijetu, stvari koje spoznajemo prihvatat ćemo nepotpuno, te će nam biti nejasne.

Tako i tugovanje koje osjetimo nećemo razumjeti, sakriven će nam ostati stvarni uzrok, a život će postati patnja.

Stoga se vrijednost čovjeka ne ogleda u onome što ima, već u dubini i kvalitetu spoznaje.

U tome je spas.“ (S. B.)

U učenju islama, čovjek je predstavljen kao kompozitno biće sastavljeno od nekoliko zasebnih dijelova; fizičkog tijela, uma, duha i duše. Po svome teleolosu, čovjek je biće čija konačnica pripada zauvječnosti. Na ovome svijetu, kako naglašava Kur’an Časni, čovjek je stvoren kako bi bio iskušan te kako će postupati i šta će činiti.

Kao biće zauvječnosti, čovjek svjestan svoje svrhe, smrt doživljava kao put ka svome vječnome zavičaju, mjestu odakle je, privremeno, spušten kako bi izvršio svoju misiju.

Dakako, od našega izbora ovisi i kako ćemo provesti našu zauvječnost: ono može biti vječno uživanje ili, ne daj Bože, u vječnoj tuzi.

Svjesni neminovnosti rastanka, koji je dakako privremenoga karaktera, osjećamo tugu i bol za drago(i)m osobo(a)m(a) koju(e) smo poznavali.

Devetoga novembra ove godine se navršava prva godišnjica od odlaska u zauvječnost, Samira Beglerovića, vanrednoga profesora na katedri za akaid, tesavvuf i uporedne religije Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. O ovoj temi bih mogao ispisati listove i listove, zadržat ću se na samo nekoliko isječaka iz sjećanja na rahmetli profesora Beglerovića.

Iako sam ga poznavao još s dodiplomskog studija kao predmetnoga nastavnika, naše intenzivnije upoznavanje i suradnja se dogodila za vrijeme postdiplomskih studija.

Naime, nakon odslušanih kolegija i položenih ispita, odlučio sam da moj magistarski rad bude iz oblasti tumačenja Riječi Božije, tefsira. Nakon dogovora s potencijalnim mentorom, pristupio sam izradi sinopsisa. Međutim, kako čovjek snuje, a dragi Bog određuje, profesor s kojim sam dogovorio detalje budućega rada je bio poduže odsutan, nisam mogao čekati njegov povratak na posao, te sam otišao do prof. Silajdžića (koji je u to vrijeme bio i predsjednik Vijeća za postdiplomske studije), i objasnio mu situaciju pri tome iskazujući namjeru da rad pišem iz oblasti akaida (islamske dogmatike). Ljubazno me je saslušao i prihvatio prijedlog, te kazao: „Evo Vam i mentora!“, pokazujući na rahmetli profesora Beglerovića, „…ukoliko ste saglasni.“ Naravno, prihvatio sam prijedlog uz nadu kako će i prof. Beglerović isto tako učiniti. Često znam kazati kako je taj moment jedan od značajnijih događaja u mome životu, imajući u vidu sve ono što je uslijedilo.

Od prvog kontakta i prvih kosultacija, bilo mi je jasno kako prof. Beglerović nije samo „obični mentor“ čija je uloga da kandidata usmjerava ka samostalnome znanstvenom radu. Razlog tome je po meni jednostavan – rahmetli Profesor mentorstvo nije doživljavao „čisto u tehničkome smislu“, već je, uslijed svoga prefinjenoga sufijskog ahlâka, rad s kandidatima shvatao misijski, čemu je krajnje studiozno, oprezno i osjetljivo pristupao. Vjerujem da će svaki kolega koji je bio kandidat prof. Beglerovića potvrditi riječi koje sam napisao.

Tokom rada na magistarskom, a kasnije i doktorskome radu, pored prefinjenog, rekao bih i jedinstvenoga u našemu vremenu, edeba, skrušenosti i plemenitosti, te zadivljujućoj muslimanskoj urbanoj kulturi kojom je nenametljivo plijenio (A. Silajdžić), njegov odnos spram kandidata i sâmoga rada, zorno je ukazivao da se radi o nesvakidašnjem intelektualcu koji posjeduje veoma široko i temeljito znanje, ne samo u islamskim naukama, nego i religiologiji, komparativnoj teologiji, filozofiji s izuzetnim istančanim osjećajem za vrijeme, prostor, povijest i tradiciju.

Kroz njegove osvrte, sugestije i na trenutke „oštre“ opravdane kritike, niti jednog trenutka nisam osjetio „superiornost“, želju za dominacijom, ili ultimativnim zadacima. Uvijek je bio raspoložen za razgovor, da li u kabinetu ili putem telefona. Nije bio od onih koji bi olahko „odustali“ od kandidata. Sjećam se jednog momenta prilikom pisanja disertacije, kada sam donio tešku ali po meni tada jedinu ispravnu odluku, a to je da odustanem od pisanja disertacije smatrajući kako bih trebao još intelektualno sazrijevati, pa nakon izvjesnog vremena aktualizirati svoj doktorski studij. Kontaktirao sam rahmetli profesora, te mu se zahvalio na svemu i tako mu kazao. Odgovor koji je neposredno uslijedio bio je ne profesorski, niti mentorski nego roditeljski: prihvatio je sve opcije, da se promijeni tema, drugi mentor samo jedno nije – da odustanem. Nego, kako napisa: „kao Krajišnik uprite, još malo Vam treba, i ako Bog da uspjet ćete“, pri tome naglašavajući kako je i sâm bio u sličnome iskušenju.

Bio je odličan motivator i učitelj. Svakome kandidatu je posvećivao posebnu pažnju. Sjećam se, također, jedne prilike kada smo razgovarali o određenim problemima koje sam imao u stilu prilikom pisanja, pa me je iznenadio kada mi reče: “Kolega Islamčeviću, uslijed Vašega stila pisanja rada, o kojemu sam Vam govorio, bio sam u prilici da odem na Vaš blog i pročitam Vaše tekstove koje ste objavljivati, i uočio sam iste greške…“, nakon čega sam dobio važnu lekciju koja mi je otklonila probleme i olakšala mi u nastavku pisanja. I tako je bilo u dosta drugih situacija. Prilikom svakog poziva nakon selama, prvo se predstavio, upitao da li smeta, pa bi nastavio razgovor.

U danima kada sam i sam bio inficiran koronavirusom, saznao sam da je Profesor u teškom stanju. Bio je u dovama mnogih dobrih Allahovih robova koji su Gospodara molili za njegovo zdravlje, međutim, čas povratka u zauvječnost i okrilje milosti i ljubavi Gospodara Svjetova je određen svakoj stvorenoj duši od Njegovih stvorenja, pa tako i plemenitoj duši rahmetli Samira Beglerovića, koja je napustila ovaj prolazni svijet u ponedjeljak, 9. novembra 2020. godine.

Kao što sam već napisao, o sjećanju na Samira Beglerovića bih mogao ispisati listove i listove, i siguran sam da ne bih mogao do kraja predstaviti njegov lik i djelo, koje će zasigurno biti tema istraživanja od strane njegovih kolega, studenata ali i pokoljenja koja dolaze. Zasigurno, moja suradnja s profesorom Beglerovićem je ostavila poseban pečat na moj ne samo intelektualni rad, nego i na životni svjetopogled.

Iskreno se nadam da će u skorije vrijeme biti pokrenuta inicijativa i ustanovljena nagrada za edeb koja bi nosila ime „Profesor Samir Beglerović“, kao i svojevrsna katedra na kojoj bi se izučavao njegov plodonosni akademski rad, koji će o njemu kazivati do konačnosti ovoga svijeta, jer znamo da korisno ostavljeno znanje čovjeka čini živim dok god se s njim bude koristilo.

Rahmetullahi alejhi rahmeten vas’iah!

Kad preselim, kad moj tabut,

svakom, da sam mrtav zbori,

ne mislite da me tuga

za svijetom ovim mori!

Nek ne cvili za mnom niko,

nek ne kaže: „Šteta, šteta“,

jer je šteta bit’ šejtanov,

pa ić’ tamo gdje se gori!

Na dženazi mojoj nek se

ne tuguje zbog rastanka,

jer baš tada dušom mojom

sreća sastanka žubori.

Kad me spuste u grob, niko

nek’ ne kaže: „Sasvim nesta!“

jer društvima džennetlija

grob – samo paravan tvori!

Kad vidiš da me spuste,

smatraj da me tada dižu.

Zar na nebu Sunce, Mjesec,

kada zađe manje gori?

Ti sve misliš to je suton, ne

ne, svitanje to je pravo,

jer spuštanjem tijela u grob,

radi se o duše zori.

Koje sjeme ne proklija,

kad ga zemlja u se primi?

Pa kako u proživljenje,

da mi dušu sumnja mori?

Iz bunara izvadi se

potopljena kofa puna.

Stog ne plače duh Jusufov,

dok se tijelo s jamom bori.

Kad zatvoriš jedan otvor,

tad se drugi sâm otvara.

Pa nek se zbog moje smrti,

ni riječ tuge ne prozbori.

(Gazel o smrti, hazreti Mevlana. Gazel je prepjevao rahmetli Ešref Kovačević)