“… i ljudima lijepo govorite”
Sve tradicionalno-povijesne religije na posebno mjesto uzdižu riječ (logos). Kur’an svjedoči da je prvi dar čovjeku bila – riječ (Kur’an, 2:31). Riječ (govor) je medij koji je Bog odabrao za komunikaciju s čovjekom kao najsavršenijim Božijim stvorenjem. Isto tako, prisjetimo se da je i posljednja Božija objava, Kur’an, započela riječju: „Čitaj“.
Savremeno društvo kojem i sami svjedočimo, i čiji smo dio, puno je izazova. Mnogi društveni trendovi idu ka tome da se, počesto, afirmiraju stvari koje ni u kom slučaju ne mogu biti društveno-moralno prihvatljive, dok s druge strane, pozitivne vrijednosti se često znaju degradirati i sustavno urušavati. Nažalost, toliko puta je zapisano, a još više puta ponovljeno: „Moralno se degradira, a nemoralno afirmira“.
Jedna od stvari koja nedostaje (u) našem javnom diskursu jeste upravo – lijepa riječ, odnosno uljudna komunikacija. Lijepa riječ je Božanskoga porijekla. Kur’anska metaforička deskripcija lijepe riječi, kao drveta duboko ukorijenjenog u zemlji, te visokih krošnji nad zemljom, ukazuju da lijepa riječ treba imati dobru podlogu. Dobra podloga lijepe riječi, po našemu mišljenju, se nalazi u iskrenoj namjeri. Da bismo lijepo pričali, potrebno je imati čistu misao koju prati iskrena namjera. Naravno, svjedoci smo mi u našem društvu „lijepih priča“ bez navedenog osnova, uslijed kojeg se lahko identificiraju i (o)karekterišu „neiskrenim“, ili lažnim – da budemo otvoreni.
Naša komunikacija se treba temeljiti na lijepoj riječi koja će proizvesti iskren, otvoren, konstruktivan dijalog. Živi diskurs koji neće biti „mrtvo slovo na papiru“. Pravovjerni u svojoj svakodnevnici bi se trebao pridržavati ovoga postulata.
Javni diskurs, a i privatni, jeste kontaminiran lošim riječima. Psovke su postale sastavni dio naše komunikacije. Počesto, prve izgovorene riječi naše djece bivaju: neću, ne mogu, ne želim, popraćene psovkama – što roditelji znaju s oduševljenjem i simpatijom prihvatati. Ružne riječi, ružni govori su posljedica duhovnoga i moralnog stanja čovjeka. Isto je i sa lijepim, jer svako daje ono što ima.
Ali, ako pogledamo kur’anski opis ružne riječi: „A ružna riječ nalik je ružnu drvetu – izvaljenom drvetu iz zemljina tla nema opstanka“ (Kur’an, 14:26), možemo da zamislimo kakvo je stanje duha osobe koja ružno zbori. Lahko je zaključiti da su to duhovno opustošene osobe, osobe čije duše predstavljaju saharske pustinje, na kojima čak ni palmi nema. Naprosto, taj jaki duhovni tornado poruši sve one nataložene praiskonske vrijednosti, i iza sebe ostavlja metež. Metež koji proizvodi nezadovoljstvo, a koje se poslije verbalizuje kroz podlu riječ, odnosno ružan i loš govor.
S druge strane, opis lijepe riječi, kao “lijepog drveta: korijen mu je čvrst u zemlji, a grane prema nebu, i ono plod svoj daje u svako doba dozvolom njegova Gospodara!“ (Kur’an, 14:24), nam zorno ukazuje na duhovnu raskošnost koju u sebi takve osobe imaju. Bogomdan prefinjeni nektar, iscjeđen iz najljepših imena Božijih, i kao takav ucijepljen u koštanu srž čovjekovog duhovnog i intelektualnoga bića, manifestira se lijepom mišlju, a potom riječju, konstruktivnim i produktivnim, lijepim govorom.
Niko od nas nije imun na razna „duhovna tornada“. Važno je zadržati sjeme lijepe riječi, koju ćemo, ako je potrebno, iza svake „oluje“ iznova zasijati.
Ne zaboravimo da prividno „lijep“ govor je snažni instrument šejtana, putem kojega on vješto zavodi. Sjetimo se naših praroditelja, Adema i Have, i događaja u džennetu.
Svako daje ono što ima: ili lijepe mirisne plodove kao lijepo i zdravo drvo; ili pak mulj i smeće – što rijeka poslije bujice izbaci.
Mislimo lijepo, pa ćemo lijepo i govoriti. A Sveznajući nas savjetuje: „… i ljudima lijepo govorite.“