(O)čuvati dignitet svetih dasaka

Tradicija islama poznaje odabrane ljude, mjesta i vremena. Najčasniji među Božijim stvorenjima bili su glasonoše Riječi Božije, od kojih je najodabraniji bio blagoslovljeni Muhammed, mir s njim. Najodabranije vrijeme je svakako – ramazansko vrijeme, vrijeme vertikalne komunikacije naše duhovnosti sa svojim Izvorom, dok najčasnije mjesto na zemlji, kao što znamo, jeste prostor Svetoga prostora u Mekki.

Međutim, postoje i druga odabrana vremena i mjesta. Najodabarnije sedmično vrijeme jeste petkom, u tzv. „džumanskome vremenu“ kada vjernici obavljaju sedmičnu kolektivnu molitvu – džuma-namaz. Suština i važnost ove molitve se očituje kroz hutbu (propovijed) putem koje hatibi kazuju poruke islama, odnosno aktualiziraju izazove i dileme vremena i prostora nudeći im odgovor u skladu s islamskim svetopogledom (die Weltanschauung).

Mjesto s kojeg se hatibi obraćaju prisutnim vjernicima je poznato kao minber (propovjedaonica), a koje je pozicionirano tako da prisutni vjernici mogu vidjeti govornika/hatiba. Tradicija islama bilježi događaj iz doba blagoslovljenoga Poslanika, a koji je povezan s panjem po imenu Hanan. Naime, hazreti Muhammed, alejhiselam, je jedno vrijeme držao hutbu s tog panja, te povećanjem broja muslimana, na prijedlog jednog od svojih drugova, hutbe je kasnije držao s minbera. Jedne prilike prisutni su čuli jecaj koji je najviše asocirao na jecaj djeteta za izgubljenom majkom. Ispostavilo se kako je panj Hanan jecao od tuge što je hazreti Pejgamber prestao vaziti s njega. Predaja dalje kazuje da je Muhammed, alejhiselam, ponudio Hananu da opstane do Sudnjega dana, ili da mu pravi društvo u Zauvječnosti, te je Hanan odabrao drugu ponudu. Ova fenomenološka situacija je dovoljna sama za sebe da se svako od nas upita kakav mi odnos imamo spram posljednjeg Poslanika, a.s.

Minberi, odnosno svete daske, ni u kojim uslovima, pogotovo predizbornim vremenima, ne smiju biti (zlo)upotrijebljeni. Kao osoba se smatram izuzetno tolerantnim, i žestoki sam zagovornik slobode govora. Stoga, u ovome kontekstu želim napisati nekoliko crtica, napomena, ili ako neko želi shvatiti i kao dobronamjernih savjeta, a sve s jednim ciljem, očuvanjem digniteta svetih dasaka, svetog vremena i prostora.

Ovi ispisani reci se trebaju razumijevati preventivno, jer političko nadmetanje subjekata koji će participirati na narednim izborima je već započelo. Važno je da se prisjetimo odluke Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini od 28. augusta 2002., u kojoj se kaže da: „Islamska zajednica ne promovira nijednu političku stranku, a nosioci vjerskog autoriteta u Islamskoj zajednici ne mogu obnašati nikakvu političku funkciju.“ Ali, još važnije je da se podsjetimo ustavne obaveze Islamske zajednice da vodi računa o interesu svih muslimana.

Bilo koji oblik izlaženja izvan standarda koji su postavljeni prije svega zakonskim (šerijatskim) tekstom, ali i propisima (kodeksom) o imamima i hatibima, će prouzrokovati ne samo urušavanje digniteta institucije hutbe, nego bi se na taj način oskrnavila svetost mjesta i prostora. Daleko pogubnija posljedica u duhovno-društvenom kontekstu koja se može pojaviti jeste razbijanje vjerskoga jedinstva koji je kur’anski imperativ.

Kur’anska istina je da nas je svevišnji Allah stvorio različite, različitih svjetopogleda i samim time različitim artikuliranjima svakodnevnice. No, važno je naglasiti da bez obzira na naše političke orijentacije, naš zajednički nazivnik, koji nema i ne može da ima alternativu jeste pripadnost islâmu. Svaki drugi naš identitet jeste sastavni dio islâmskoga svjetopogleda, i on je temelj na kojem se grade svi drugi naši odnosi. Dakle, sve što je u suprotnosti s njime, ne može habilitirati s osobom koja svjedoči i živi islâm. Nema te politike koja je važnija od saffa i jedinstva u vjeri.

S druge strane, imajući u vidu da smo, kako sam već spomenuo, praktično (neformalno) već u izbornoj kampanji, važno je artikulirati ovaj društveno-politički događaj. Ali, oslovljavanje predstojećih izbora sa svetih dasaka, ukoliko se već oslovljava, trebalo bi biti načelnoga karaktera, ukazujući na kur’anske karakteristike onih koji žele nositi emanet vlasti, da je neophodno birati kredibilne ljude s karakterom i potrebnim znanjem, te odgovornošću za javne poslove (Kur’ân, 28:26).

Dakako, važno se i podsjetiti na poruku 40. i 41. alineje dvadeset i drugoga kur’ânskoga poglavlja, a koja ukazuje da će dragi Bog podržati one koji pomažu Njegovu vjeru, a to su oni, između ostaloga, koji ako im vlast na Zemlji bude darovana, će biti svjesni dragoga Boga iz koje će razviti osjećaj za zaštitu najosjetljivijih kategorija društva, pri tome će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih.

Bez moralno-etičkih vrijednosti, u prvome redu pravednosti, svaka vlast nema svijetlu budućnost jer nam je poznata mudrost da vlast može opstati s nevjerovanjem, ali ne i s nepravdom (zulumom).

Želim se nadati da ćemo u predstojećem vremenu svjedočiti istinskom festivalu demokratičnosti i uvažavanju integriteta svakog kandidata, te da ćemo umjesto objeda i blaćenja političkih oponenata biti u prilici da nam se prezentiraju što kvalitetnije političke ideje koje će, nakon što dobiju potvrdu na izborima, pomoći da naša domovina bude mjesto što boljeg kvaliteta svakodnevnog života.

Isto tako želim vjerovati da će naše svete daske biti mjesta mudrih poruka, što je ujedno i njihova svrha, i da se neće profanizirati, te da će na taj način očuvati dignitet koji imaju.