Biti svjestan svoje prolaznosti i ne/zamjenjivosti
Prema znanstvenim istraživanjima, jedan od najvećih strahova čovjeka, jeste strah od smrti.
Čovjek je biće Života, i po najviše, svoju percepciju života posmatra kroz boravak na Ovom, kako ljudi Vjere kažu, prolaznom životu. Naša materijalna komponenta nas usmijerava ka Ovom svijetu, svijetu materije, strasti, uživanja.., dok ona druga (duhovna) kod nas budi osjećaj prolaznosti svega stvorenog, pa i nas samih. Bar bi kod pravovjernih tako trebalo biti. Osobno svjedočim, počesto, da ljudi koji uredno praticiraju vjeru, odlaze u džamiju, imaju svojevrsnu redukciju u poimanju Onostranog. Svoju nesigurnost izražavaju kroz formulu „kako se niko nije vratio od tamo“, čime ne/svjesno potkopavaju temelje svoga vjerovanja.
Narodna mudrost veli da „niko nije nezamjenjljiv“, što povijest i potvrđuje. Mnogo ljudi, sa različitim gradusima i ulogama, je bilo i prošlo. Kao što ćemo i mi, zacijelo, jednog dana proći i postati dio povijesti.
No, ako želimo biti iskreni, bar prema sebi, mnogi od nas o nadolazećoj eshatološkoj perspektivi ne razmišlja u potrebnoj mjeri. Naša svakodnevna praksa i postupci tome zorno svjedoče: laž, napadi, poremećeni međuljudski odnosi, razni oblici konstrukcija – čine paradigmu suvremenog čovjeka. Čast onima koji nisu takvi, a zasigurno ih, Bogu Dragom hvala , ima…
Prolaznost je jedna od temeljnih, konstitutivnih djelova svakog od nas. Pravovjerni u tome ne vide nikakvu tragediju. Oni na prolaznost motre kao dio puta ka Vječnom Spoju i nelimitiranoj radosti. Vrijeme u životu čovjeka predstavlja izuzetno važan agens kojeg (počesto) nismo ni svjesni. Mi smo vrijeme: svaki sekund, minut, sat, dan… predstavlja dio nas, i prolaskom vremena – prolazimo i mi, što bi kazao mudri Hasan Basri.
Dovršitelj Riječi Božije, blagoslovljeni Hval, u jednom od pravorijeka kojeg smo u prilici često čuti, da ga parafraziram, veli kako čovjek treba iskoristiti mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogastvo prije siromaštva, slobodno vrijeme prije zauzetosti, i u konačnosti- život prije smrti. Navedeni pravorijek na profinjen način ukazuje na našu (ovosvjetsku) prolaznost, te nam ukazuje na krucijalne tačke života svakog od nas.
Biti svjestan svoje prolaznosti treba biti dodatni motivacijski faktor svakome od nas da budemo društveno korisniji. Nauk naše Vjere kazuje da među nama je najbolji onaj koji je društveno najkorisniji. I obradoslovlje naše Vjere za cilj ima da kroz „otrježnjenje“ i stjecanje svjesnosti Dragog Boga (at-taqwa), čovjek postane društveno korisniji. U tom kontekstu valja razumijevati zajedničku molitvu (salat), obavezno materijalno izdvajanje (zekat), hodočašće Svetih mjesta (hadž)…
Kroz kur’anski tekst, Bog Uzvišeni navodi čovjekove „razloge“ koji ga navode na mišljenje o ovosvjetskoj vječnosti koji se najočitije vidi u pravorijeku: “… misli (čovjek) da će ga njegovo bogastvo ovjekovječiti“.
Živeći u vremenu smutnje i nedopustivog konformizma, koji „krase“ naš životni trenutak, u prilici smo vidjeti veliki broj prepotetnih osoba pozicioniranih unutar različitih društvenih struktura, koji su toliko sebe samo-uobličili da se, po defaultu, samo-smatraju nezamjenljivim, jedino kompetetetnim, i odgovarajućim za ustoličena mjesta. Toliku koncentraciju samoobmane, i intelektualne jalavosti, generira i samo društvo koje je odavno izgubilo javno mnijenje. U svakom demokratskom i zdravom društvu, javno mnijenje predstavlja „ogledalo u kojem građani otkrivaju svoje kolektivno lice“.
Narodna mudrost veli da „niko nije nezamjenjljiv“, što povijest i potvrđuje. Mnogo ljudi, sa različitim gradusima i ulogama, je bilo i prošlo. Kao što ćemo i mi, zacijelo, jednog dana proći i postati dio povijesti. Ono što mi možemo i trebamo učiniti jeste da brinemo kakav trag ćemo iza sebe ostaviti. Taj trag jeste za nas sudbonosan, jer on će reflektirati našu eshatološku puninu kojoj smo svakog momenta bliži.
Gdje smo to nezamjenljivi? U porodici. Kao otac, majka, dijete. U društvu. Kao unikatno Božije stvorenje. Kao istinski prijatelj, dobar komšija.
U svim drugim ulogama smo zamjenljivi. I toga trebamo biti istinski svjesni, jer ćemo sebi, prije svega pomoći. I na tom polju se ne trebamo mnogo zamarati, nego bi trebali to vrijeme koje imamo iskoristiti istinski produktivno i korisno kako bi iza sebe ostavili trag vrijedan pomena. Jer naše vrijeme će doći, ali i proći.