Bosansko-muslimanska samopitbulizacija
Protekloga blagoslovljenog mjeseca Ramazana, putem različitih medijskih kanala, bili smo u prilici pročitati vijest da je Rasmus Paludan, vođa danske krajnje desničarske Striktne čvrstoga kursa, u prisustvu policije na javnom mjestu u švedskom gradu Linkopingu, spalio primjerak Časnoga Kur’ana.
S obzirom da ovaj, prije svega, neljudski i necivilizirani čin sam po sebi nije dovoljan, izvjesni Paludan za mjesto svojega show-a je odabrao u naselje u kojemu su naseljeni muslimani, s jasnim ciljem provokacije i izazivanja reakcija prisutnih pravovjernih. Nažalost, u tome je uspio.
Vjernici su reagovali svojim srcem i emocijama, umjesto razumom, te su na jasne provokacije odgovorili blokiranjem saobraćaja i kamenovanjem prisutnih policajaca. Namjerno kažem emocijama i srcem, a ne trezveno, i naravno da ih razumijem. No, odgovor na ove i slične provokacije treba odgovoriti, niti manje niti više – nego kur’anskim jezikom.
Šta nam poručuje Učenje?
U cilju prevencije i eventualnog negativnog diskursa o dragome Bogu, Časni Kur’an svojim sljedbenicima strogo zabranjuje psovanje tuđih svetinja, (lažnih) božanstva i sl., te ističe: „Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni, nepravedno i ne misleći šta govore, Allaha grdili.“(VI:108.)
Naime, cilj ovakvih namjernih ispada je prouzrokovanje fenomena kojega profesor Akbar definira kao „pitbulizacija“. Ovaj fenomen podrazumijeva izazivanje reakcije muslimana na negativni narativ o njihovim svetinjama, napose Časnome Kur’anu, a sve kako bi se za takvu reakciju mogao „optužiti“ upravo Časni Kur’ an, na način da, zapravo, on inspirira muslimane na takve reakcije.
Međutim, kur’anski narativ je sasvim drugačiji. Kur’an ne poziva na nasilje, nego na mir. Tako nam, između ostaloga, kao odgovor na provokacije poručuje da robovi Milostivoga su oni koji po zemlji mirno hode, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: „Mir vama!.“ (XXV:63). Ova kur’anska instrukcija je sasvim logična i krajnje razumljiva uvažavajući da Onaj Koji je objavio Sam Sebe opisao kao Svemudobročinitelja, Milostivoga, Samilosnoga.
Časni Kur’an pohvalno govori o daru znanja, saznanja i spoznaje. Hvali one kojima je dato znanje, naglašavajući da nisu jednaki oni koji znaju i neznaju, te da su višnjeg Allaha najsvjesniji oni kojima je dato znanje.
Također, moguće je uspostaviti paralelu između znanja i pobožnosti. Hazreti Adem je prvobitno poučen imenima stvari, i kao takav simbolizira znanje, dočim časni meleci su simbol čiste pobožnosti. Dakle, iz činjenice da je višnji Allah naredio melecma da učinu sedždu Ademu, zaključit ćemo, da je pobožnosti naređeno da učini sedždu znanju, jer bez istinskog znanja i spoznaje, nije moguća potpuna pobožnost.
Bili bi sretni da provokacije (samo) dolaze od strane onih koji nisu muslimani, koji islam mrze, pa i muslimane s njim. Svjedočimo da i među nama ima onih koji nas provociraju, i nastoje da svojim govorom mržnje protiv, kojega li paradoksa, svoje braće muslimana, Bošnjaka, te njihovoga duhovnoga tkiva, Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Samo ovdje nije cilj da se „optuži“ Časni Kur’an, nego da se nastoji Zajednica prikazati disfunkcionalnom, izmanipuliranom, zloupotrijebljenom, i tako dalje.
Već dulje vrijeme čitamo i slušamo zadefterirane napade i generiranje protiv Islamske zajednice, na način da se nastoji omražiti vjernicima sa polu-istinama, i vrijeđanjem njezinih institucija.
Da oktlonim svaku sumnju, lično zagovaram konstruktivnu, utememljenu kritiku koja će imati za cilj popravljanje ili unapređenje rada institucija i onih koji su prihvatili emanet vođenja naše Zajednice. Ali, važno je razdvojiti presonalitete od institucije. Mi se možemo ne slagati u djelu, ili cjelosti u onome što radi Husein, Haso, Haris, pa čak i ako su na funkcijama reisu-l-uleme, mufije, glavnog imama, ali nikad, ni u kojemu slučaju, svojega vjerskoga lidera, ili nosioce vjerskog autoriteta ne možemo nazvati raznim pogrdnim imenima koje možemo čuti u javnome, kao npr. „reisu-l-ulema mufljuz“, „muftija kriminalac“ jer institucija se poštuje. To nam je i kur’anski imperativ poslušnosti Allahu, Poslaniku, i našim pretpostavljenim. Sjetimo se riječi hazreti Poslanika, alejhi selam, o slijeđenju pretpostavljenog/ih: „…I budite pokorni, pa makar vam naredbodavac (pretpostavljeni) bio i abesinski rob.”
Naš lični interes nikad, ni po koju cijenu, nije niti može biti važniji od Zajednice. Mi smo prolazni, a Zajednica je bila prije nas, i ako Bog da, bit će nakon našega odlaska u Zauvječnost.
Svojim radom, vlastitim duhovnim i intelektualnim napretkom, usavršavanjem i zalaganjem trebamo jačati našu Zajednicu, a ukoliko naš trud bude iskren on će biti i prepoznat od onih koji trebaju da prepoznaju: dragi Bog, Njegov Poslanik, i pravovjerni.
Dakako, na deformacije, devijacije, i sve ono što nije u skladu sa islamskim svjetopogledom, treba ukazivati: jasnim i do kraja čistim argumentima, na mjestima koja su za to predviđena, i što je najvažnije – na islamski način, bez omalovažavanja, vrijeđanja, mržnje, i naravno, sa potpunim izostavljanjem vlastitoga probitka, akcentiranjem djela/postupaka, a ne ličnosti. A utemeljene i konskruktivne kritike je potrebno uzeti u razmatranje, i ako se ustanove kao tačne, prihvatiti ih i sebe korigirati. Niko od nas nije nepogrješiv.
Zasvodeći ovu kolumnu, koja u perspektivi otvara i mogućnost feljtoniziranja, navest ću kur’anski savjet kako odgovoriti na „pitbulizaciju“ muslimana, ali i našu, bosansko-muslimansku „samopitbulizaciju“, a to je poruka stotinu devedeset i devetoga pravorijega sedmoga poglavlja Bedemi:
„Ti sa svakim-lijepo!
i traži da se čini dobra djela,
a neznalica se kloni!.“