Fazlur Rahman – klasik muslimanske savremenosti
Fazlur Rahman, intelektualac koji je prozvan klasikom muslimanske savremenosti, treći je i posljednji autor s čijim mišljenjem smo se susreli u našemu razmatranju perinijalne filozofije.
Njegovo djelo koje smo konsultirali jeste “Glavne teme Kur’ana”. Prije svega držim važnim spomenuti da Fazlur Rahman pravi razdjelnicu između formativnog i povijesnoga islama, između njegove esencije i različitih povijesnih formi. Ovdje ćemo, usput, spomenuti našeg profesora Huseina Đozu, koji je imao slične stavove, te je žarko zagovarao potrebu vremensko-prostorne kontekstualizacije univerzalnih i vječnih kur’anskih načela.
Fazlur Rahman naglašava važnost muslimanskog obrazovanja kao središnjeg stupa napretka muslimanskog svijeta.
Kroz gore navedeno štivo, Fazlur Rahman sintetički se bavi ključnim temama u islamu: Bog, Čovjek kao pojedinac, Čovjek u društvu, Priroda, Poslanstvo i objava, Eshatologija, Šejtan i Zlo, te Nastanak muslimanske zajednice. Kao dodatak se nalaze dva rada o vjerskom stanju zajednice u Mekki, te o religijskom pluralizmu – Narod Knjige i raznolikost “religija”.
Među bogatim nasljeđem koji je ostao iza njega, prije svega se ističe područje nove i svježe metodologije čitanja, razumijevanja i tumačenja islamskih vrela i tradicije.
Njegova hermaneutika kur’anskog učenja počiva na ideji konzistentnog razumijevanja, ne samo Kur’ana kao posljednje Božije Riječi koja je procjepila Nebo, nego na sveukupnoj povijesti i kulturi islama. Knjiga “Glavne teme Kur’ana” pripadaju Fazlur Rahmanovoj najzrelijoj intelektualnoj etapi. Fazlur Rahman Božije djelovanje definira kao uzrok svih procesa, i da je svaka stvar povezana sa višnjim Allahom. Božije stvaranje svijeta i života u njemu je sa svrhom i mudrošću. Na Kur’an gleda kao na ukazivača, a ne dokazivača Njegova postojanja.
Čovjeka posmatra individualno i kolektivno. Na izvor svih čovjekovih bolesti postavlja uskogrudnost -tričavost, te plitkoumnost.
Navedene bolesti vidimo kao način na koji se čovjekova percepcija “zamračuje”, te onemogućava čovjeku “pravi, oštri pogled”. Unutar društvenih kretanja čovjeka, ističe cilj i svrhu stjecanja dobra ovoga svijeta, te pogubnost kamate. Kur’anski princip jeste da “bogatstvo ne kruži unutar uskog kruga ljudi”, i mudrost zekatskog propisa je upravo to što zekat ruši usko postavljenje, kazali bi talovske interesne krugove, te u svakom bogatstvu je odredio dio koji pripada siromašnima. Dakle, na zekat gleda kao na efikasni instrument uspostavljanja socijalne pravde u muslimanskom društvu.
Misao na kojoj smo na čas zastali jeste i ona u kojoj Fazlur Rahman ističe da političke stranke (koje mogu biti po sebi korisne) ne smiju se degenerirati u sile koje će podrivati jedinstvo društva, nego moraju međusobno kroz savjetovanje sarađivati.
Također, čini se važnim spomenuti i Fazlur Rahmanovo viđenje “pokvarenosti vjerskih vođa”, koju određuje posljednjom etapom uništenja jednog društva. Od njih se očekuje, kako veli, da budu izvor duhovne snage i obnavljanja, a oni uslijed svoje pokvarenosti i labave svijesti kompromitiraju istinu radi uskih ličnih ekonomskih ili pozicionistističkih privilegija, ili oboje.
Unutar razmatranja Prirode, navodi stupnjeve ajeta i njihovo značenje. Za razliku od fizikalnih zakona koji se mogu koristiti, zakoni moralne prirode se moraju poštovati.
Kod razmatranja nečastivoga (Šejtana) i zla, postavlja pitanje šejtana kao principa zla. Navodi kur’anske ajete o Ademovom posrnuću u Džennetu i aktivnostima nečastivoga koji su tomu doprinijeli.
Kazali bi da nakon Ademovog posrnuća, nečastivi, uz Božiju dozvolu, svoje zle namjere utemeljuje kroz aktivni princip zla koji će biti prisutan na Ovome Svijetu do njegovog (Svijet) rasprsnuća i nestajanja.
Zanimljivim se čini, u kontekstu govora o nečastivome, kazati da on ima svoju braću u ljudskim oblicima, kako Bog u drugome kur’ānskome poglavlju ističe kada se spominju dvoličnjaci: “A kada se susretnu sa svojim šejtanima kažu im: Mi smo s vama, a s njima (pravovjernim) se samo izrugujemo”.