Ideološki determinirano razumijevanje i čitanje Svetoga teksta

Jedna od temeljih odrednica blagoslovljenoga mjeseca Ramazana jeste da je to vrijeme koje je dragi Bog odabrao za početak priopćavanja Svoje posljednje objave vascjelome čovječanstvu.

Za razliku od drugog/ih vremena, Ramazansko vrijeme odiše posebnim, kvalitativnim sadžajem, imajući u vidu sa se tokom ovoga specifičnoga vremena uspostavlja verikalna komunikacija između Neba i Zemlje. Ona je krenula odozgo ka dole da bi se kasnije preusmjerila u dvosmjernu komunikaciju: Neba sa Zemljom, ali i Zemlje sa Nebom. U prvome slučaju, čovjek sluša poruke koje mu dolaze iz dubokih nebeskih plavetnila, no njegov odgovor se po najprije manifestira kroz zazivanje Višnjega Njegovim lijepim imenima, tragajući za milošću, oprostom, ali i ispunjavanjem svojih potreba kako onostranih, tako i ovostranih, jer do Zauvječnosti se mora doći putem prolaznosti.

Uslijed izuzeno kvalitativnog ramazanskog vremena, postačovi zazivi, traganja i molenja bivaju uslišani, napose u prediftarsko vrijeme kada njegova fizička  dimenzija je pred kolapsom, ali njegov duhovni naboj i čežnja za Najvećom nagradom vrhuni.

Kur’an, kao posljednji Božanski ‘iskorak’ u svijet prolaznosti, u sebi nosi sadržaj koji je čovječanstvu dostatan do kraja Kozmičkoga dana. Kur’an čovjeka posjeća na njegovu istinsku Zbilju, njegovu predisponiranost za vječnošću, dok istovremeno afirmira i njegovo ilovačno zdanje, napominjajući ga kako svoj udio u prolaznosti ne smije smetnuti sa uma.

Po mome dubokome uvjerenju, izuzetno je važno razumijeti i ispravno razlučivati dva momenta: univerzalnost kur’anske poruke i njezina vremensko-prostorna kontekstualizacija. Naime, znano nam je da je kur’anska misao živa, dinamična, univerzalna svevremena, dok njezina primjena (ili što bi kazao rahmetli profesor Husein Đozo „njezina razrada“) je uvjetovana vremensko-prostornom kontestualizacijom.

U tom procesu, svaka generacija stoji pred izazovom „dekodiranja“ kur’anskih poruka jer uslijed društveno-tehničkoga progresa sasvim je normalno da njegove neiscrpne poruke bivaju dostupnije i lakše razumljive. Jedna alineja drugog kur’anskog poglavlja govori o potrebi kontekstalizacije kada naglašava da je jedan narod bio i da njima pripada što su stekli, a da nama pripada ono što stječemo. Na naše probleme i izazove smo dužni tražiti odgovore u našemu vremenu, a ne u vremenu naših prethodnika. Tako npr. nama je mnogo lakše razumjeti poruku kur’anske alineje iz poglavlja Pećina, u kojoj se veli kako će čovjeku, da Danu Suda, biti darovana knjiga koja se sadržavati sva djela koja je činio. Naši pretci su se mogli pitati kolika bi to knjiga morala biti u kojoj je zapisan cijeli život jednog sopstva, međutim, našim generacijama u kojima tehnološki napretak vrhuni, znano je kako jedan USB može imati kapacitet pohrane miliona stranica, i tako dalje.

No, pored blagodati znanstveno-tehnološkoga napretka, ali i društva u cjelini, možemo prepoznati i određna ideološka čitanja i tumačenja Svetoga teksta koja su oslobođena vremensko-prostorne kontekstualizacije, pri čemu se sadašnjost ( a na njoj i iz/gradnja budućnosti) temelji na već „sažvakanim“ odgovorima iz prošlosti. Takva tumačenja insistiraju na doslovnoj formi (ala harf) odbijajući svako drugo čitanje i interpretaciju.

Takav pristup Svetome tekstu destruira svu raskošnost koju u sebi nosi, pri tome svodeći i reducirajući ga na samo jedno moguće značenje.

Prisjetimo se da i sâmi Sveti tekst ukorava doslovnost, formalizam, jer on prouzrokuje internost, učmalost i produktivnost, kada nam poručuje da čestitost nije u okretanju lica ka istoku ili zapadu, nego da je čestitost u vjerovanju dragoga Boga, Zauvječnost, meleke, knjige… Ali, sama eshatološka perspektiva ne čini čestitost potpunom, nego ona obuhvata i moralno-etičku dimenziju vidljivu na društvenome planu, kako Višnji nastavlja: čestitost je udjeljivanje svojega imetka rodbini, potrebitim, obavljanju molitve i davanju čistine, ispunjavanjem preuzetih obaveza, potom strpljenju u neimaštini i bolesti i tokom borbe.

Prethodni primjer nam pokazuje šta znači doslovnost (formalizam), odnosno kolika bi destruktivnost bila svoditi čitanje i razumijevanje Svetoga teksta na samo jedan, determinirani, način. Takav pristup na društvenome planu prouzrokuje slojevite probleme, neslogu, isključivost, što može lahko dovesti do neželjenih posljedica kroz radikalizaciju, sukobe i ratove, čemu možemo svjedočiti promatrajući današnja muslimanska društva.

Tekst objavljen 14.04.2023.