Islamsko-teološki pogled na pitanje fenomena globalnoga zatopljenja

Čitajući poruke poslijednje Božije objave, Časnoga Kur’ana, pronalazimo da negativne posjedice po čovjeka/čovječanstvo su poslijedica „djela čovjekovih ruku“ (Kur’an, XXX:41.). Klimatolozi, mnogi aktivisti, ali i političari na svjetskoj razini, odavno već upozoravaju na posljedice klimatskih promjena koje su već uveliko pogodile čovječanstvo. Pored mnogih „gorućih“ pitanja, dakako, u sami vrh se ubraja i pitanje globalnog zatopljenja (eng. Global warming).

Islamsko-teološki pogled na pitanje globalnog zatopljenja otvara prozor razmišljanja o odgovornosti prema Zemlji. U islamskoj tradiciji, čovjek je postavljen kao halifa, odnosno upravitelj na Zemlji, s obavezom očuvanja života na njoj. Kroz prizmu Kur’ana, u kojem se naglašava odgovornost prema prirodi, muslimani su pozvani čuvati ravnotežu i ne narušavati Allahovo stvaranje. Jer, priroda, koja nam je darovana iskonski čista, osim što je jedno od najljepših Božijih kreacija, ujedno predstavlja i prostor u kojemu se manifesiraju Božija lijepa imena i atributi. Islamski mislioci će kazati kako je priroda Kur’an koji šuti, dočim je Kur’an priroda koja govori, uvažavajući činjenicu da na stranicama i jedne i drugoga se prolamaju istovjetne jake jednoga Stvoritelja.

Pitanje globalnoga zatopljenja stavlja pred vjernike etički izazov. Kako se nositi s industrijalizacijom i potrebom za razvojem, a istovremeno sačuvati okoliš? Islamska ekologija promiče održivost i opominje na neuzimanje više nego što je potrebno. Često citirani hadisi potiču na umjerenost i suživot s prirodom. Sjetimo se, na primjer, poruka blagoslovljenoga Muhammeda, koji svoje drugove upozorava da se voda ne smije neracionalno koristiti čak niti u slučajevima kada se nalaze neposredno pored rijeke.

Nadalje, koncept emaneta, odnosno povjerenja, prema islamskome učenju, obavezuje vjernike da čuvaju prirodu kao Allahovo djelo.

Globalno zatopljenje nije samo ekološko pitanje, već i moralno. Kroz molitvu, post i činjenje dobročinstava, muslimani se podsjećaju na odgovornost prema okolišu i potrebu za suradnjom u zaštiti planete.

U učenju islama, briga za okoliš nije samo trenutna moda, već temeljni element života. U skladu s tim, potrebno je poticati obrazovanje o ekologiji u muslimanskim zajednicama i poticati inovacije koje su ekološki prihvatljive. Islamski pogled na globalno zatopljenje ukazuje na to da je briga za okoliš ne samo pitanje nauke, već i vjere i moralnosti.

Nadalje, islamsko-teološki pristup pitanju globalnoga zatopljenja produbljuje se kroz razmatranje pojedinih koncepta u islamskome učenju. Prvo, koncept tevhida, ili jednoće dragoga Boga, ima ključnu ulogu. Shvaćanje da je Allah tvorac svega potiče vjernike na poštovanje i brigu prema svemu stvorenju. Svaki aspekt prirode, uključujući i klimu, smatra se Allahovim darom koji se mora čuvati.

Kroz prizmu zekata također se otvara prostor za ekološku dimenziju. Distribucija bogatstva ima i ekološku komponentu jer potiče umjereno korištenje resursa kako bi se omogućilo siromašnima da imaju dovoljno. Održivost, stoga, postaje važan element islamske ekonomske etike.

Dalje, pojmovi halife (upravitelj) i emaneta  (povjerenje) pozivaju muslimane da budu odgovorni skrbnici Zemlje. Razvijanje svijesti o ekološkoj odgovornosti u svakodnevnim postupcima postaje čin vjerničke poslušnosti prema Allahovim uputama.  Kroz očuvanje okoliša, muslimani pokazuju svoju odanost i pokornost prema višnjemu Allahu.

Globalno zatopljenje tako postaje test vjere i moralnosti. Kroz zajedničku odgovornost, muslimani su pozvani na  suradnju s drugim ljudima u rješavanju ovog globalnoga izazova. Ovo pitanje bi trebalo predstavljati kao jedno od temeljnih unutar međureligijskoga dijaloga, ali i dijaloga sa  svim ljudima na ovome svijetu s obzirom da je Zemlja naš kolektivni dom. Islamsko-teološki pristup prema pitanju okoliša stavlja naglasak na pravednost, ravnotežu i skrb prema budućim generacijama, jer mi nismo Zemlju naslijedili od predaka već smo je posudili od naših potomaka.

Na koncu,  živeći u skladu s islamskim načelima, vjernici mogu pridonijeti očuvanju Zemlje kao izraz svoje odanosti prema Stvoritelju i odgovornosti prema svim stvorenjima, i na taj način je učiniti sigurnijim i lijepšim mjestom za boravak, mjestom međusobnog potpomaganja u dobru, ali i iskoristiti je kao datu bašču na kojoj ćemo posijati sjeme našega spasa u Zauvječnosti, jer kako nas uči hazreti Pejgamber Dunjaluk je bašča Ahiretska.

Haris Islamčević