Izdaja – neoprostiv čin i grijeh s teškim društvenim posljedicama
Izdaja kao fenomen je prisutan od sâmoga početka ovoga svijeta. Dapače, korijeni izdaje se mogu pronaći u prvim dijaloškim odnosima između hazreti Adema i šejtana, još za vrijeme Ademovog boravka u džennetskim perivojima.
Kur’ânsko kazivanje o Ademu, mir i blagoslov Božiji neka je na njega, između ostaloga donosi i dionicu koja implicitno kazuje o fenomenu iz naslova ove kolumne. Naime, kada je šejtan objašnjavao razloge zašto je Svevišnji Allah zabranio prilazak džennetskome drvetu (da ne bi postali meleki, ili postali besmrtna bića), pri tome im se zaklinjaše: “Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!”, te im je na taj način ponudio jednu od temeljnih moralno-etičkih vrijednosti – povjerenje. Hazreti Adem i njegova žena, nakon što su iznevjereni od “iskrenog” savjetnika, bivaju izloženi posljedicama koje su se ogledale u napuštanju Dženneta i dolaska na Zemlju.
Prah sjemena izdaje je pao i na Zemlju, pa već među prvim zemljanima pronalazimo plodove zasijanoga sjemena. Nakon što su dva Ademova sina pristala na prinošenje žrtve kako bi se uvidjelo koji od njih ima pravo (a, inače, bez žrtvovanja i odricanja nema ni uspjeha u životu!), Kabil nezadovoljan ishodom, narušava bratsko povjerenje, te zbog manje važnih ciljeva izdaje svoga brata, raskida uspostavljeno snažno povjerenje i sigurnost, i na kraju, kao konačni rezultat, ubija svoga brata.
Nuhov sin Jam nije imao povjerenja u riječi svoga oca koji ga je pozivao u korablju spasa. Njegovom odlukom da se ne ukrca na korablju, nego da se uspne na obližnje brdo, Jam je iznevjerio svoga oca, njegovu misiju i poslanje, što je rezultiralo Jamovim potapanjem i nestankom s lica zemlje. No, još jedna snažna poruka iz ovog događaja jesu i riječi svemogućega Allaha, koji odgovarajući Svome poslanome na molbe za svoga sina, poručuje da Jam nije njegovo čeljade jer čini djela koja nisu dobra (zanimljva je ova sintagma i zavređuje posebnu kolumnu), što nam ukazuje na koji način treba postupati prema izdaji.
Još mnogo je povijesnih primjera o kojima bi se moglo pisati, no, važno se vratiti u naše vrijeme i na naš prostor, jer narodima koji su bili i nestali pripada ono što su radili i stekli, a nama pripada što činimo i stječemo.
Nažalost, nedostak povjerenja, kao snažna posljedica krize morala, je činjenica o kojoj treba govoriti i na koju treba podsjećati.
Izdaja koju smo doživjeli tokom agresije i genocida na naš narod od strane međunarodne zajednice ne može se porediti s izdajom koju smo doživjeli od strane jednog čovjeka u našem narodu. Mi, Krajišnici, najbolje znamo koliki su razmjeri izdaje koju smo doživjeli od strane Abdića i posljedice nastale izdajom u vidu formiranja tzv. autonomne pokrajine ZB. Kao što je Kabil bratoubilački nastupao prema svome bratu Habilu, identične scene su zabilježene na ovome hrabrom parčetu naše domovine. Nažalost, sjeme raskola posijano među našim narodom na tom području i danas dan je moguće primijetiti.
Vjernički odnos prema izdaji je jasan i nedvosmislen: taj odnos je beskompromisno strog, nepopustljiv i isključiv; prema izdajnicima se odnosi surovo, nema selama niti ima merhaba, sve dok se ne pokaju i ne poprave. Jedino prema izdaji je nužan ovakav odnos, jer narod koji je blag i popustljiv prema izdaji osuđen je na nestanak, a individua koja je tolerantna i popustljiva prema izdaji ima ozbiljan problem s karakterom (koji je nepopravljiv), ali i s razumijevanjem temeljnih postulata vjere.
Jer, zapamtimo, da se liniji izdaje brane sve vrijednosti: čast, obraz, porodica, narod, domovina i u konačnosti – naša budućnost.
I zato je važno kome dajemo svoje povjerenje. Jer ovisno o našemu izboru u davanju povjerenja, ovisi i naša budućnost: da li će biti sigurna i stabilna, ili nesigurna i neizvjesna.
Prisjetimo se da je, prema riječima blagoslovljenoga Muhammeda, vjerska obaveza davanje javnih poslova/upravljanja najsposobnijim među nama, kao i da svako drugačije postupanje predstavlja sue generis izdaju dragoga Boga i blagoslovljenog Poslanika, te da takva praksa predstavlja skoru najavu Sudnjega dana.
Kritički ok, al’ nismo li onda većina takvi?