Ka teologiji politike: kur’anska skica
Pojam “politička teologija” je poznatiji unutar katoličke, nego islamske teologije.
Naime, kada govorimo o savremenoj političkoj teologiji, dva autora se posebno naglašavaju: C. Schmitt kao predstavnik “stare” političke teologije, te J. B. Metz kao predstavnik “nove” političke teologije. Schmmit, kako piše Mirko Vlk u svojoj disertaciji, se bavi istraživanjima temeljnih juridičkih pojmova poput suverenosti, legitimnosti i autoriteta države, potom temelja konstitutivnosti, političkih prava i obaveza građana. Pored svega napisanog, Carl Schmitt proučava sâmu narav političkoga, kao i aporijame moderne politike koje proizlaze iz različitih poimanja onog političkoga.
Za razliku od Schmitta, Metz će naglašavati nužnost kritičko dijalektičke metode i suočavanje s antisemitskom prošlošću Crkve u cilju oslobođenja od neurotičnog paternalizma za jednu transformativnu globalnu solidarnost, pri tome kritički oslovljava evropsku moralnu uskogrudnost i pozivanje na kulturalnu pluralnost. Spomenuti rad M. Vlka je dostupan online, za sve one koji bi željeli sadržajnije upoznati ova dva autora.
Kako nam se približava predizborno vrijeme (iako je, neformalno, kampanja uveliko prisutna), ali i posljednje političke avanture pojedinih političkih predstavnika koji pišu pisma reisul-ulemi (pri tome ne znajući ispravno napisati niti titulu kome se obraćaju!), odlučio sam nekoliko redaka posvetiti ovom važnom pitanju, kako za pojedince, tako i za društvo u cjelini.
Preciznije, želja mi je da, preliminarno (uvažavajući kolumnističke standarde), predstavimo skice teologije politike kroz posljednju Božiju objavu. U tom kontekstu ćemo spomenuti tri kur’ânska lika: Jūsufa i Musaa, neka je Božiji mir s njima, te faraona iz Musaovog doba.
Prije nekoliko kolumni sam pisao o tome da je Božiji naum prvi i posljednji, kao i da će perspektiva biti onakva kako On odluči. Tim povodom sam spomenuo upravo blagoslovljenoga Jūsufa. Put do njegovog uspjeha nije bio ni jednostavan ni lahak.
Iz naše perspektive, tuđi uspjeh nam se uvijek doima lahak i jednostavan. Međutim, ta osoba ponajbolje zna kolika iskušenja i žrtvovanja su prethodila uspjehu. No, kada govorimo o blagoslovljenom Jūsufu u kontekstu paradigme teologije politike, njegova politička vizija je vizija pravedne politike. U javnom diskursu nas zapljuskuju sadržajno ispraznim floskulama poštene, pravne države, države za čovjeka, a u realnosti nažalost bez temeljne odrednice – pravičnosti i želje za sveopćim blagostanjem.
Blagoslovljeni Jūsuf je na koncu mogao kazniti svoju braću koja ga nisu prepoznala, ali on njih jeste (što je politički fenomen jer obično se ljudi izopače kada na tron za/posjednu), ali im je oprostio, pa čak i nečastivog optužio za sve zlo koje ga je zadesilo od njegove braće. Jūsuf priznaje da su blagodati kojima je darovan vid Božije milosti prema njemu. Potrebno je iznova pri/sjećati se mudrosti koja kaže da će vlast o(p)stati na nevjerovanju, ali ne i na nepravdi. Za razliku od Jūsufa, čovjek ovog vremena zorno čeka na prvu priliku da optuži svoga brata ukoliko se s njim ne slaže u nekim pogledima. Ne samo to, nego i bez povoda započinje kavgu s ciljem diskreditiranja svojih neistomišljenika.
Kur’ansko kazivanje o blagoslovljenom Musau je također inspirativno. Ono u sebi krije dva oprečna pristupa teologiji politike: prvi, nalik Jūsufovom – da je izvor vlasti i izvor suvereniteta Dragi Bog, koji daje vlast kome hoće, i drugi, faraonov koji obiluje despotizmom, autoritativnim režimom, koji je konstruiran na lažima i obmanama da je faraon božanstvo koje daje život i smrt.
Nažalost, naše iskustvo genocida nas je iznova podsjetilo kako su takve aspiracije i dalje prisutne u glavama o čijim monstruoznim idejama se zgrožava svaki normalni čovjek. Za razliku od Musaovoga koncepta vlasti: stručnost i moralnost, faraonov koncept je koncept podobnosti i nesposobnosti. Nekada ranije sam u jednom tekstu takvu pojavu nazvao sindromom što si gluplji – to si skuplji.
Stoga, važno je upozoravati i dalje, svakoga onoga koji neku vlast posjeduje, da dobro pro/misli koga će postaviti, kome će prednost dati, od najobičnijeg radnog mjesta do bilo koje društvene pozicije. Naravno, i mi, koji odlučujemo u tome u jednome djelu (kroz izbore) moramo voditi računa kome svoje povjerenje ukazujemo.
Ovih dana smo svjedoci kako se iz različitih izvora, ali istog političko-ideološkog kruga, otvoreno napada na najznačajniju instituciju Bošnjaka, koja je starija od bilo koje bošnjačke političke opcije, instituciju koju je svaki istinski Bošnjak spreman braniti i stati u odbranu njezine časti i dostojanstva.
Hazreti Jūsuf i Musa, ali i faraon su bili i nestali, kao što ćemo i mi jednoga dana. A njihov primjer nam ukazuje kakvu političku paradigmu treba birati, a kakvu izbjegavati u širem krugu.