Kriza duha kao uzrok globalne krize prirode i (svjetskog) društvenog poretka

Početak nove godine je otpočeo izuzetno neuobičajno visokim temperaturama za ovo doba godine. Kroz razne medijske formate je moguće pronaći tekstove koje oslovljavaju ovu vremensku „nepriliku“, i razne odgovore na pitanje uzročnika ovakve pojave.

Sva naša mišljenja i stavovi koji se nameću kao odgovor naizgled banalnog, ali ujedno i egzistencijanog pitanja, šta se zbiva u Prirodi, jednostavno zaključimo da se radi o ekološkoj krizi. Oni malo uporniji među nama, nezadovoljni jednostavnim odgovorom, reći će kako se radi o globalnome fenomenu koji je izravna posljedica čovjekovoga iskorištavanja prirodnih resursa, uslijed njegove nezasitosti za kvantifikacijom, koju Časni Kur’an prekorava, dajući joj jedno zasebno (stotinu i drugo), od stotinu i četranaest, svojih poglavlja.

Inače, jedan od, tako da se izrazim, krupnijih kur’anskih planova jeste ekološki. On se, naime, može postmatrati zasebno, ali i kao dio moralno-teološkoga i antropološkoga kur’anskog narativa. Kroz mnogo kur’anskih alineja, čitaoc Svetoga teksta naprosto ostaje očaran opisima prirode i raskošnosti božanskoga kreacionizma kojemu istovjetno svjedoči posmatrajući Kur’an u prirodi, ali i čitajući prirodu na stranicama posljednjega božanskog naputka do konačnosti Kozmičkoga Dana. No, sav sklad koji nam se manifestira, i iz kojega se čuju istovjetne jeke Jednoga Stvoritelja, čovjek unutar nesklada unutar samoga sebe, uništava i izopačuje. Korisno bi bilo, a ovdje ću spomenuti samo kao ideju, komparativno promatrati čovjekovu unutarnju prirodu sa izvanjskom prirodom, i tragati za paralelama i signifikatnim simbolima kojih ima na pregršt.

Višnji Allah navodeći da kada bi sva drveća na Zemlji bila pero, a sva mora tinta ne bi mogla ispisati samo jednu, jedinu riječ Gospodara svega, ukazuje na neiscrpnost Svojega govora kojemu se uvijek, i iznova treba (po)vraćati kroz vremensko-prostorno razumijevanje Njegovih naputaka i upozorenja. Međutim, u našoj svakodnevnici mi koristimo razna tehnička pomagala pomoću kojih ispisujemo naše riječi, rečenice, stranice, i tako dalje, koristeći se, između ostaloga, i drvećem koje se za tu priliku posebno obrađuje.

Pored ekološke krize, čovječanstvo mori i ekonomska kriza. Nikad više kao danas, u manje ruku nije bilo više svjetskoga kapitala. Dok milioni ljudi su, doslovno, na egzistencijalnome rubu, gdje svakodnevno sve veći broj i pro/pada u egzistencijalnu provaliju, u isto vrijeme manji broj (u odnosu na prve spomenute) raskolašeno uživaju u svojim bogatstvima, pri tome ne mareći i ne osvrćući se oko sebe. Umjesto da blagodat imetka koji im je darovan, onoliko koliko je to potrebno, podjele sa onima koji nemaju ni zalogaj hljeba, oni svoj imetak proćardavaju na stvari od kojih svaki noramalan razum se zaledi, a koje su opet prožete čovjekovim hedoizmom i neutaživošću svojega ega. Mudri Stvoritelj je odredio da u imetku onoga koji ima se nalazi i dio imetka onoga koji nema, i kada bi se Njegov nalog dosljedno primjenivao, broj siromašnih bi bio minoran, da ne kažem, kako socijalnih slučajeva ne bi niti bilo. Iako nisam neko ko se često voli referirati na zlatno doba naših predaka (jer to prouzrokuje našu učmalost i neproduktivnost, o čemu se može i treba pisati), ipak ću nas podsjetiti da ispravnim rukovođenjem državnih sredstava, ne da nije bilo potrebitih muslimana, nego je državna hazna bila tolika da je bilo sredstava za finansiranje životinja (ptica) gdje im se hrana prosipala po brdima diljem pravedne Države.

Gore napisani kontekst nas dovodi i do razmatranja krize društva, gdje politika zauzima centralno mjesto. Borba za vlašću, dominaciju nad res(orima)ursima, divljanje firauna u nama (ega), rezultira stanjem u kojemu nisu važni građani, njihov boljitak, nego isključivo probitak pojedinaca i (pojedinih) interesnih skupina. O posljedicama takvoga ponašanja, konkretno i mi, u našemu društvu možemo svjedočiti ovih dana, a o čemu sam i na samome početku dešavanja pisao i upozoravao. Drago mi je vidjeti da su i neki drugi, ali opet pojedinačni slučajevi, naše intelegencije pisali, pišu i upozoravaju na, zaista, dramatične trenutke koje naša Domovina prolazi. Slijedom ozbiljnosti rečenoga, koliko god to bilo ne zamislivo i za neke nerealno, ne smije zanemariti  i kontekst geostrateških interesa „velikih“ u Svijetu, čiji dim kulja i našim horizontima.   

             Na koncu, moguće je prepoznati i mnoštvo drugih, nezanemarivih kriza kojima smo izloženi, ali je potrebno doći do samoga izvora kako bi se utvrdilo šta je to ili ko je taj koji proizvodi krize i tako snažno utječe na živote sviju nas?

Odgovor ne treba mnogo tražiti: temeljni uzrok koji generira sve krize i slabosti čovjeka i čovječanstva je kriza čovjekovoga duha i njegovo odalačenje od praiskonskoga Izvora.

Onoga trenutka kada se čovječanstvo i čovjek istinski okrene ka sebi, i svome Izvoru, kada sa tog čistog, nepatvorenog Zdenca dobro izapere svoj duh i dušu, možemo očekivati sveopći napredak i blagostanje. Jer kada očistimo ogledalo u koje svakodnevno gledamo, ono će zrcaliti ono najljepše u nama što trebamo prepoznati izvan nas, oko sebe.

09. 01. 2023.