Mladost – proljeće našega života
U prethodnoj kolumni smo ponudili nekoliko razmišljanja u kontekstu poznatoga hadisa Poslanika alejhiselam, koji nas upućuje na pet važnih pitanja za koje ćemo biti odgovorni i pitani tik po stupanju pred najpravednijeg Sudiju na Dan velikoga suda.
Zbog izuzetno važnog perioda u životu svakoga čovjeka, odlučili smo se posebno osvrnuti na mladost kao proljeća naših života.
Sa tugom i žaljenjem možemo konstatirati da periodu mladosti čovjek, uslijed raznih faktora, ne posvećuje pažnju u mjeri u kojoj je to, zaista, neophodno. Važnost mladosti u učenju islama posebno je naglasio Božiji Poslanik, alejhiselam, ne samo kroz pravorijek na kojega smo upozorili, nego kroz svoj život i poslaničku praksu. U vremenu Muhammeda, alejhiselama, mladi su predstavljali važan stup razvoja ideje islama i islamskoga svjetopogleda.
No, pitanje je šta je danas sa mladima? O čemu oni misle? Da li svoje vrijeme provode racionalno, nastojeći se što kvalitetnije pripremiti za život, ili ga prosto “protraćuju”, ko su im uzori? Mnoštvo ovakvih i sličnih pitanja, zasigurno, bi trebali biti na dnevnom redu svake mlade osobe.
Ali, realnost je sasvim drugačija.
Period mladosti je period kada bi svaki čovjek trebao iskoristiti sav svoj potencijal na polju obrazovanja, znanosti, razvoja svojih kompetencija. Božija milost, se između ostalog, ogleda i u tome, da je upravo u ovome periodu čovjeku olakšan put ka znanju, spoznaji, jer njegovo psiho-fizičko i duhovno stanje je zdravo, odmoreno, i spremno za navedeni, dugotrajni proces. Put nauke je trnovit i dug put, put koji zahtjeva mnoga odricanja i mukotrpan trud, zalaganje i rad. I stoga, zreli plodovi koji dođu naposljetku su slatki i ukusni, ali “kušači” tih plodova jedino znaju koliki trnovit put su prošli da bi “ubrali” plodove svojega rada.
Pored obrazovanja, važno pitanje jeste čime će mladi ljudi, u moralno-etičkome smislu, se opskrbiti u ovome periodu: da li će mladi čovjek svoju poputbinu pronaći u krijeposnim, moralno-etičkim vrijednostima, poslušnosti dragome Bogu, potom da li će usvojiti vrijednosti istinoljubivosti, pravičnosti, hrabrosti, odmjerenosti, ili suprotno tome.
Na razvoj maločas spomenutih osobina svi mi imamo utjecaj: roditelji prije svega, potom okruženje, obrazovne i vjerske institucije, te društvo u cjelosti. Šta se današnjoj omladini nudi? Kakve moralne paradigme, kakvi svjetopogledi?
Žalosti nas činjenica što većina naše omladine razmišlja o odlasku iz naše općine, kantona, ali i države. Statistički podaci o iseljenju naših sugrađana i sunarodnjaka su više nego crni, za šest godina Bosnu i Hecegovinu je napustilo preko pola miliona stanovnika, i taj trend se, konstatno, nastavlja. Od toga većina su, naravno, mladi koji po okončanju studija, kao stručan kadar odlaze. A potražite koliko, u prosjeku, košta obrazovanje jednog čovjeka, vidjet ćete. Na taj način, zapadne države izuzetno povoljno dobivaju školovan kadar, i tako osiguravaju svoju budućnost. S druge strane, šta se radi u pronalaženju rješenja za mlade? Šta se, konkretno, mladome, obrazovnome čovjeku, nudi da svoju perspektivu vidi u svom gradu, u svojoj domovini?
Zar je za očekivati da će neko ko godine i godine svog života “uloži u sebe”, educirajući se, skrštenih ruku čekati sutra koje nikad neće doći? Mladi čovjek je svijestan prilika koje mu se nude u socijalno, ekonomski i politički uređenijim zemljama. U takvim zemljama, jedini faktor uspjeha i napretka jesu vlastite kvalitete i kompetencije, a nikako geo-nacionalne, vjerske niti političke odrednice.
Društvo jednakih šansi otvara priliku za napredovanje, i to je naša omladina i prepoznala. Naravno, pored temeljnog faktora kojeg smo naveli, uređenost društva u svim segmentima je dodatni motivacijski faktor: bolja socijalna, zdravstvena zaštita, kvalitetnije obrazovanje, viši životni standardi… Sve navedeno kreira svjetopogled mladih u kojem svoju budućnost vide u Berlinu, Stuttgartu, Münchenu, a ne u Sanskome Mostu, Orašiju ili recimo Prnjavoru… Odlazak mladih za sobom povlači niz lančanih posljedica koje će se osjetiti u svim društvenim aspektima: obrazovanju, industriji, raznim ustanovama.
I u konačnosti, nismo zagovornici “bez obzirnog” odlaska i napuštanja svojeg Doma koji se ne može zamjeniti. Ali, šta učiniti ukoliko, i pored sposobnosti, volje i želje, mladi čovjek nema podršku, u smislu da mu se pruži prilika raditi u domenu svojega obrazovanja, i na temelju kojega, uz Božiju pomoć, će doprinjeti kreiranju ambijenta u kojem će biti moguće normalno, ali i poželjno živjeti?
Ukoliko to nije ostvarivo, zašto onda ostati? Zašto ne krenuti tamo gdje će biti moguće ostvariti svoje životne ciljeve? Kroz ove dileme treba tražiti odgovore na pitanje zašto mladi toliko masovno odlaze iz naše države.
Da sve nije crno, ipak i od odlaska ima koristi: naši “gasterbajteri”, ipak, misle i na našu domovinu, kroz redovno slanje novaca svojima najbližima da olakšaju svoju svakodnevnicu, i na taj način aktivno učestvuju u “punjenju” naših privatnih ali i javnih budžeta.