Nestručnost i nepouzdanost – Najava konačnosti ovoga svijeta i ljudskoga roda

Ovih dana, više nego uobičajeno, prisjećamo se kur’anskoga kazivanja o hazreti Musau, mir na njega, i slučaj kada je došao do vode medjenske i epiloga  koji se potom dogodio.

Naime, u dvadeset i šestom kur’anskom ajetu poglavlja Kazivanje, Uzvišeni Allah navodi riječi jedne od kćerki kojima je Musa, mir na njega, pomogao prilikom napajanja stoke, te iskazivavanja zahvalnosti od strane njihovoga oca na način da je Musau ponudio brak sa jednom od svoje dvije kćerke.

U dijalogu između kćeke i staroga oca, ona mu kazuje: „O oče moj! U najam ga uzmi, da unajmiš snažna i vjerna najbolje će biti!“.

Kao što je moguće zaključiti iz prethodnoga, kćerka ovoga starca (za kojeg se u predajama veli da je hazreti Šu’ajb, mir na njega), navodi dvije važne karakteristike koje su važne prilikom izbora nekoga za vršenje posla ili neke dužnosti: kompetencija (sposobnost, znanje) i moralnost (povjerljivost, pouzdanost i čestitost).

Znanje je u islamu pozicionirano na sami vrh ljestvice vrijednosti. Posljednja Objava svoje obznanenje je otpočela riječima koje ukazuju na vrijednost znanja: “Čitaj u ime Gospodara svoga ono što On stvara!” (U prijevodu profesora Fatića)

Našem praocu hazreti Ademu, mir na njemu, prije napuštanja rajskih perivoja, melek Džibril  je ponudio da izabere jedan od tri dara: znanja/spoznaje, vjere/vrline, ili stida/morala, a on je odabrao upravo dar znanja/spoznaje, jer putem znanja/spoznaje čovjek će biti u prilici zadobiti i ostale spomenute, raskošne, darove.

K tomu, i naši obredi su u svojoj suštini spoznajni proces, te da bi bili učinkoviti i svrsishodni, neophodno ih je izvršavati sa već odnjegovanim spoznajim kapacitetima. Kao primjer spomenut ćemo molitvu za koju hazreti Muhammed, mir na njega, kazuje da predstavlja čovjekovo duhovno uzdizanje (miradž), jer putem molitve smo u prilici spoznati svoju poziciju na hijropovjesnoj duhovnoj mapi.

Pored vertikalne dimenzije znanja, ono na svojoj horizontalnoj ravni predstavlja referentan izvor putem kojega ljudi i civilizacija ostvaruju svoj napredak. No, svjedočimo da u našemu društvu znanje/stručnost se nalazi duboko ispod nekih drugih postuliranih društvenih „vrijednosti“ od kojih sami zenit zauzima najprizemniji oblik služničkoga mentaliteta koji korespondira sa diletantističkim odnosom spram prihvaćenih obaveza ili društvenih pozicija.

Gotovo je nemoguće pronaći da je neka osoba u našem društvu svoj mandat ili poziciju ponudila na raspolaganje kao posljedicu osjećaja vlastite nekompetentnosti ili nestručnosti. Ali s druge strane, gotovo svakodnevno u medijskom prostoru možemo pronaći članke koji govore o posljedicama nestručnog obavljanja posla i enormnih gubitaka koji te privredne subjekte odvode nepovratno u stečajni bezdan, uslijed kojega će mnogi radnici završiti na birou za zapošljavanje, a njihove porodice preko noći postati socijalni slučajevi.

Posjedovanje znanja/sposobnosti u mnogome ne znači ukoliko ono nije protkano moralnošću (tj. moralno-etičkom dimenzijom). Znanje koje ne prati vrlina/vjera, odnosno stid/moral, često se pretvori u tiraniju i despotizam. Jer zadobivena, uslovno kazano, „moć“,  putem znanja se jedino ispravno može kontrolirati putem morala, odnosno osjećaja svjesnosti dragoga Boga iz koje proizilazi i svjesnost odgovornosti za naša djela.

Sada se vratimo na naše društvo, i pokušajmo analizirati uzroke trenutnoga stanja: brojne afere poput raznih tendera, sumnjivih javnih nabavki, spornih imenovanja i prijema na određena radna mjesta,  od kojih trenutno dominira afera u vezi nabavke respiratora i vakcina, ali tretmana oboljelih osoba u određenim zdravstvenim ustanovama, i tako dalje, su posljedica prvoga ili drugoga, a u nekim situacijama i jednoga i drugoga.

Ukoliko želimo napredak našega društva, neophodno je na odgovorne pozicije postavljati sposobne i moralne osobe, one koji će poziciju razumijevati isključivo kao odgovornost (obavezu), a nikako privilegiju i blagodat. Vlast/pozicija se ne traži, niti se daje onima koji je traže, kako se spominje u predajama.

Vjera nas uči da je vjerska obaveza javne poslove prepustiti najsposobnijim među nama, a da svako suprotno postupanje predstavlja svojevrsnu izdaju Uzvišenog Allaha i Poslanika, mir s njim, kao i da takva praksa predstavlja najavu konačnosti ovoga svijeta i ljudskoga roda.

I da, ova obaveza se odnosi na sve: kako na javne, društveno-političke, istovjetno i na religijske institucije.