Principi uvažavanja u islamu
U Kur’ anu kada se govori o poziciji čovjekau kontekstu prednosti jednih nad drugim stoji: Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji.[1] Tolerantan[2] odnos čovjeka u privatnom i društvenom životu je važna i korisna stvar, s tim prije što ona nailazi na prepreke kao što su uskogrudnost i egoizam.
Potrebno je uložiti mnogo volje kako bi se u praktičnome smislu ostvario onako kako je zamišljaju moralisti i idealisti, a formira se od najranije dobi odgojem i vaspitanjem kako bi u kasnije postao sastavnim djelom svakodnevnog života i to na psihičkome, emocionalnome i idejnom planu. S obzirom na važnost istog i plemenitih poslijedica iz nj potječu, kao i opasnosti i nemilih poslijedica koje nastaju iz netrpeljivosti, mržnje, pojedinačnoga ili grupnoga, islam kao vjera mnogih naroda i rasa s razlogom posvećuje mnogo pažnje toleranciji, osuđujući svaki oblik šovinizma, nacionalizma i rasne diskriminacije. Nauk islama tekstualno postavlja teoretske osnove za međusobno uvažavanje i poštovanje ljudi. Također, nudi niz praktičnih primjera i mjera za svakodnevno življenje u toleranciji. Imajući u vidu da islam više naglašava na djelo, ovom prigodom ćemo, ako Bog da, prezentirati neke principe pomoću kojih će lakše ostvariti tolerancija u svakodnevnome životu, a ne samo da ista bude definirana i obrađena u teoretskome smislu.
Prvi princip podrazumjeva potrebu da se čovjek upozna o jedinstvenosti ljudske vrste, te da ova ili ona boja kože, kulturološko obilježje i dr. nema nikakvog udjela u uzdizanju ili pak potcjenjivanju bilo kog čovjeka ili naroda. Ova razlika, kao i druge koje su prisutne u biljnom i životinjskom smislu, je samo vid Božije moći, mudrosti i veličine:
I jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i zemlje i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših[3]
Spoznaja i usvajanje ovog principa vodi ka odbacivanju bilo kakvog jezičkog ili rasnog odvajanja.
Drugi princip je ukazivanje da je razlika u pogledu vjere, vjerskog ubjeđenja i razlikovanje u njima prirodna stvar i realnost u ovakoj epohi. Allahova, dž.š. odredba je da čovjek bira svoje uvjerenje: Da tvoj Gospodar hoće, na Zemlji bi, doista, svi bili vjernici; pa zašto onda ti nagoniš ljude da budu vjernici.[4]
Pravilnim shvatanjem ovog principa uočit ćemo da je nemoguće okupljanja cijelog čovječanstva oko jedne vjere (uvjerenja).
Treći princip čovjeku objašnjava da je već unaprijed osuđen svaki pokušaj iskorijenjavanja vjerskih razlika. Kako unutar jedne bašte postoje razne vrste cvijeća koji svi zajedno daju jednu harmniju, tako je i s ljudskim društvom: A da je Gospodar tvoj htio, On bi ljude slijedbenicima jedne vjere učinio, međutim oni će se uvjek u vjeroavnju razilaziti.[5]
Uvažavanjem ovog principa razumjevamo da je suvišan svaki ulazak u vjerske konflikte i rasprave jer su beskorisne.
Slijedeći, četvrti princip, čovjeku saopćava da pripadnost bilo kojoj vjeri/ideji je stvarna i kao vjerski verificirana samo ako se temelji na čovjekovoj slobodi. Dakle, izbor vjere može biti samo na dobrovoljnoj osnovi i bez bilo kakve prisile : U vjeru nema prisiljavanje- pravi put se razlikuje od zablude[6]. Kao ilustarciju navest ćemo kur’ ansku poruku Muhammedu, a.s. , a i nama: Ti, doista, ne možeš uputiti na pravi put koga želiš da uputiš – Allah ukazuje na pravi put kome hoće, i On dobro zna one koji će Pravim putem poći.[7]
Pretposlijednji, peti princip, kojeg ćemo navesti jeste upoznavanje činjenice sa svi ljudi, pored razlika u boji kože, jeziku, kulturi, tradiciji, vjerovanju i sl. potječu od istog praoca -Adema, a.s. i iste pramajke h. Havve. Upravo jedinstvo po porijeku, isti životni tjelesni principi trebaju biti najveći intergrativni faktor u ujedinjenju ljudi s ciljem činjenja dobra. Ovaj princip čovjeka usmjerava da u međuljuskim odnosima, ophođenju, komunikaciji sa drugima ne insistira na razlikama između njega i njih, već upravo na sličnostima.
Šesti princip je upućivanje na to da se istinski uspjeh nalazi samo u ostvarivanju visokih ciljeva čovječanstva, atmosfere sigurnosti, mira i uzajamnog povjerenja. A ljudska solidarnost i humanost svoj puni procvat doživljavaju samo u ljubavi, uvažavanju i otvorenosi: Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu sve čuje i sve zna.[8]
Uz pomoć ovih principa, ukoliko bi ih se pridržavali, život bi učinili ljepšim i lakšim. Što se tiče praktičnih mjera u cilju zbiližavanja islam je odredio više mjera kao što su pomaganje u materijalnom smislu: kurban, trgovina, i sl.
Također, među praktične mjere snošljivosti spada da se mi kao vjernici, slijedbenici islama, sa drugima se lijepo ophodimo kako riječju tako i djelom, da ispunjavamo data obećanja, ugovore te da se sa drugima izjednačimo u pravima i obavezama.
Haris Islamčević
(Tekst je prvobitno objavljen 29. 04. 2015. na adresi harisislamcevic.info)
[1] El-Hudžurat, 13
[2] Tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi.( UNESCOva definicja tolerancije)
[3] Er-Rum, 22
[4] Junus, 99
[5] Hud, 118
[6] El-Bekare, 256
[7] El-Kasas, 56
[8] El-Enfal, 61