U susret raskošnom duhovnom i intelektualnom naslijeđu Pečatnog Poslanika

Muhammed je samo glasonoša Riječi Božje, kao što ih je bilo i prije njega. Ako bi on umro, ili bio umoren, da li bi se vratili u duhovno stanje u kom ste bili prije njega? A oni koji bi se povratili u takvo stanje, Bogu ništa naškodili ne bi…(Kur’an)

Meni su date sve Riječi, Ja sam punina Logosa… Poslan sam da do savršenih tančina dovedem ljudsku ćud… (Hval, pečatni Glasonoša Božje Riječi)

Nadolazeći blagoslovljeni Petak  je dvanaesti dan trećeg hidžretskog mjeseca. U tradiciji islama, on je označen kao Dan rođenja posljednjeg Božjeg Glasonoše, blagoslovljenog Hvala, koji je u našoj bošnjačkoj tradiciji poznat kao mevlud. Ovih dana diljem naših pastvenih polja, kroz razne manifestacije, svečanosti i osobnu duhovnu kontemplaciju se (iznova) prisjećamo pečatnog Božjeg Poslanoga. Naime, raskošno duhovno i intelektualno ruho koje smo naslijedili od blagoslovljenog Hvala, u interpretativnom smislu, predstavlja  zdenac iz kojeg vječno šikljaju neiscrpne poruke čovječanstvu.

Poslanik islama, alejhiselam, jeste prvostvorena narav. Iako takav, Bog dragi ga aktualizira u povijesnom momentu kada ljudska civilizacija doživljava svoje punoljestvo. Kroz osobenost mekkanskog Dječaka, Bog čini svoj poslijednji iskorak u čovječanstvo. Pečatnom Poslaniku daruje Kur’an, te tim činom internacionalizira Svoju Poruku čovječanstvu. Zašto je Muhammed, alejhiselam, pečatni poslanik? Iako je nakon prvobitne stvorene naravi, ovim Svijetom prodefiliralo oko stotinu i dvadeset četiri hiljade glasonoša Božje Rječi, mekkanski Dječak dolazi kao punina Božje Riječi Svijetu, urbi et orbi. Poslanjem Muhammeda, alejhiselama, dragi Bog Svoju Riječ, nudi cijelom Svijetu, ne samo određenoj ciljnoj skupini. Naime, duhovna braća Muhammeda, alejhiselama, su prenosili partikularne Božanske Poruke, i kao takvima je darovan Furkan. Furkan označava duhovnu i intelektualnu razjedlnicu, na temelju koje svako sopstvo može da razlikuje Dobro i Zlo, Istinu i Laž… I prethodni poslanici su svojim narodima ukazivali na povratak svome Praiskonskom Zavičaju, te su nudili vjerodostojne modele kako će sretni i ushićeni se u konačnosti Njemu po/vratiti…

Pad s krova na rep Svijeta, ili čak niže…

Pečatni Poslanik dobiva Kur’an  s kojim se zaokružuje Poruka Neba Svijetu, sve do kraja njegovoga kozmičkoga Dana. Kur’an je i najvažnije naslijeđe pečatnog Poslanika. Blagoslovljeni Hval ga je predstavio kao trpezu koja nudi svakojake plodove za svako sopstvo, kao raskošnu nagizdanu voćku različitih voćki iz kojih bi trebali da sisamo okrjepljujuće duhovne nektare, neophodne za zdrav duhovni, ali i biološki život, te za programiranje ispravnih životnih koordinata..

Nažalost, naš odnos prema Kur’anu, u mnogome, nekorespondira sa filozofijom našeg Učenja. Slovom i Duhom Kur’ana, on je reprezentativni vodič čovječanstvu, svjetionik za duše koje plove nemirnim ovosvjetskim morima…

Ali, danas više pozornost usmjeravamo ka njegovoj recitaciji, Kur’an zloupotrebljavamo tako što smo ga u svojim glavama prestavili kao „duhovnu monetu“ s kojom nastojimo „olakšati stanje“ naših blagopočivajućih… S druge strane, zapostavljamo svoje stanje, stanje malog čovjeka, ali i velike zajednice – čovječanstva. Učimo Kur’an na način da on ne prelazi razinu puke recitacije. Mnogo Kur’ana primjećujemo u našem obredoslovlju, ali izuzetno malo u životu. Nekoć kur’anski standard da smo najbolja Zajednica ikad zamjećenja u Povijesti Svijeta, je očito izgubljen.

Dok je najbolji hodio, i bila je… Iza sebe, blagoslovljeni pečatni Poslanik islama je ostavio civilizaciju koja je bila svjetska duhovna, kulturna i znanstvena avangarda. Nekoć su muslimani bili na samom krovu Svijeta u njegovim temeljnim postavkama: duhovnosti, kulturi, znanosti. A da li smo danas tu? Zasigurno da nismo, sad smo na samom civilizacijskom repu, što je kazao dr Hafizović, ako nismo na samom dnu, onda smo tu u blizini samog dna. Uporedimo danas razvijenost muslimanskog i kršćanskog svijeta: kulturološki, znanstveno, civilizacijski, pa ako hoćete i duhovno. Neće nam mnogo truda trebati da uočimo gdje se nalazimo, danas…

„Spoznaja“ danas – (dobro plaćen) jalov igrokaz?

Jedno od krucijalnih miraza pečatnog Poslanika jeste i ujedno prvi kur’anski zov, zov spoznaje Gospodara Pera. Islam nije, in stricto senso, samo vjera, kako je doživljavamo. Islam jeste stil življenja. On je, naime, punovažna religijska i znanstvena kultura. Spoznaja, kao prva na ljestvici  vrijednosti islama, i njezin najvažniji aspekt, je omogućio muslimanima da se nađu na krovu Svijeta: često se sjećamo „zlatnog doba“ islama, kada su revolucionarni znanstveni rezultati, kada su se po/micale granice svjetske kongnicije, doba koje je bilo ukrašeno plauzibilnošću muslimansko-intelektualnog i duhovnoga  kolorita.  Ali, to je bilo… njima pripada ono što su radili, a nama pripada ono što činimo, i što nam je činiti.

Često sebi postavim pitanje paradoksalnosti današnjeg muslimansko-vjerujućeg bića: kako se desilo, da prvi nalog Vjere, poziv na spoznaju u ime Gospodara Pera, zanemarimo, a Gospodaru Pera ničice padamo… Zašto nekada svakojaka svjetska avangarda se transformirala u (isključivo) ogromnu biološku činjenicu??? Da ne idem u Svijet, što je s nama na našem području? Zašto se „ustručavamo“ misliti? Svoje misli suvereno i neovisno artikulirati?

Biološka anatomija čovjeka se nije promjenila: kičma (columna vertebralis) je i dalje kičma: posjeduje 33-34 pršljena: 7 vratnih, 12 grudnih, 5 slabinskih, 5 krstačnih i 4-5 trtičnih (repnih) pršljenova (srasli u trtičnu kost)… Ali zato jeste duhovna.

Pečatni Poslanik i njegova družina su bili duhovno nepokolebljivi, na temelju kur’anskih naputaka su kreirali jasnu, nedvosmislenu, nekompromisnu, nekalkultansku misliju; nije postao taj petro-dolar zbog kojeg bi na djelić sekunde pomislili da svoju misiju redefiniraju: Da mi date Mjesec u desnu i Sunce u lijevu ruku, od svoje misije za jotu neću odstupiti, sročio je Pečatni Poslanik islama u brk tadašnjoj mekkanskoj aristokraciji. Kakvi smo mi danas? Da li smo spremni našim političkim i svim drugim društveno-pozicioniranim figurama sročiti istinu u brk? Ili, kalkuliramo?

Koliko je samo njegovih sljedbenika koji su spremni za sićar se komprimitirati, i povesti se za ljudima sumljivih moralnih i ljudskih, kao i intelektualnih referensi, pasti svojim „faraončićima“ na tlo, i tvrditi da mlijeko je crno, ako se kaže da je takvo, da je dan noć, i obratno, da je laž istina… Istinska spoznaja je zamjenjena za (dobro plaćen)  jalov igrokaz…

            Blagoslovljeni Duh Pečatnog Poslanika i danas treperi oko nas. Iza sebe je ostavio neizmjerljivo duhovno i intelektualno naslijeđe, za nas.  Da li ga koristimo? Da li ga upotrebljavamo? Ili možda zloupotrebljavamo? Pitam se šta bi mi/nam rekao, sad da ponovo stopi na Zemlju, da li kazao kako je razočaran, kako se osjeća iznevjerenim, ili bi samo me/nas pogledao, i šutke se vratio u svoj Vječni Zavičaj…

P.S.: Poštovani čitatelji, po staroj mudrosti – “Ko nije zahvalan ljudima, nije ni Bogu” – želim kazati da inspiraciju za ovu kolmnu sam dobio nakon što sam bio u prilici poslušati predavanje o Božjem Poslaniku kojeg je održao akademik dr Rešid Hafizović, kojeg Vam srdačno preporučujem da pogledate.

Haris Islamčević