Unutarnjom (vlastitom) promjenom do promjene vanjštine (društva)
U tradiciji islama, drugi halifa Omer r.a. predstavlja zrcalo pravde i istine. Njegov nadimak el-Faruk (onaj koji rastače istinu od neistine), ali prije svega njegovo življenje vjere ukazuje na istinitost izrečene konstatacije.
Prilikom oslobađanja Jeruzalema, 637. godine i preuzimanja ključeva grada, održao je kraći govor prisutnim muslimanima, te je između ostalog poručio: „O ljudi, popravite svoju unutrašnjost, popravit će se i vaša vanjština. Brinite se i radite za Budući svijet, i u tom slučaju ništa vam ovosvjetsko neće nedostajati.“
Čovjek je kompozitno biće kojeg čine nekoliko zasebnih dijelova: (fizičko) tijelo, duh, i duša. Svi oni koji su bili u prilici čitati Rumijevu Mesneviju, mogli su pronaći opis čovjeka kojeg karakteriziraju dva para krila (koja ga žele uzdići u više svjetove) s jedne, i kandže (koje ga čvrsto drže za ovaj prizemni svijet) s druge strane. Čovjekova duša je ogromno polje na kojem se, tokom života, vodi ogromna borba: čovjekova fizička priroda, strast, ga „vuku“ ka zlu, ka grijehu, dok njegova duša (koja predstavlja svojevrsni božanski polog u čovjeku, i trag veze s Gospodarom), ga nastoji uzvisiti na mjesto koje mu, kao najsavršenijem Božijem stvorenju, pripada.
Kroz fizički život na ovome svijetu, čovjek se suočava sa raznim iskušenjima, nedaćama, i svojevrsnim ispitima. Počesto, uzroke naših nedaća pronalazimo izvan nas, u nekom drugome čovjeku, vanjskim okolnostima, i sl. Isto tako, uslijed „napada“ svoga ega, smatramo kako smo spremni: intelektualno, moralno, i duhovno, da utječemo na krupne procese koji bi trebali rezultirati značajnim društvenim promjenama. Ali, čini mi se, da malo ko od nas, u tom nastojanju kreće sa pravilne pozicije – od sebe.
Dragi Bog nas upozorava kako On neće mijenjati stanje jednog naroda, sve dok taj narod (društvo) ne krene u proces vlastite (individualne) promjene. Previše je, suvremeni čovjek, spreman na globalne, velike priče i promjene, pritom zanemarujući sebe i svoje osobne krizne tačke, na koje može – doslovno – djelovati i iste korigirati.
Današnji muslimani su suočeni sa velikim izazovima koji se nalaze ponajprije u njima samima: nepismenost je procentualno najviša u muslimanskim društvima, korupcija, tiranija i razne vrste zloupotreba su najprisutnije u muslimanskim društvima. Da li su zapadne zemlje za to krive?
Govor hazreti Omera je važno aktualizirati danas, i nastojati iz njega po(r)uke iscrpiti, te ih u praksi primijeniti. Put suštinskih i istinskih reformi dolazi iznutra, iz čovjeka, a ne obratno. Paradoksalni su zahtjevi za promjenu društva i društvenih procesa, pritom zanemarujući reformu sebe i svoje duše, svog svjetopogleda, svojih poroka kojih, nažalost, na pretek ima.
Poznat nam je savjet Božijeg Poslanika, alejhiselam, da uvijek krećemo od sebe prema ljudima.
Pravo pitanje koje bi trebali sebi postaviti glasi: Šta je uspjeh? Za nekoga uspjeh predstavlja stjecanje ogromnog kapitala, neki drugi na uspjeh gledaju kroz sveopće blagostanje: zdravlje, porodicu, posao… Uspjeh pravovjernog jeste konačni spas: „a onaj koji se spasi Vatre, i u Džennet uđe, taj je zaista, uspio“.
Nadmetanje u stjecanju što većeg materijalnoga dobra nikad nije bilo očitije nego što je danas. Naravno, ni pravovjerni nismo imuni na pare (novac, materijalno), kako dragi Bog veli: „Vi, doista, neutoljivo pare volite“ . Ranije smo ukazivali na to da islamski svjetonazor nije asketski. Život treba živjeti u njegovoj sveraskošnosti, ali znati razlikovati cilj i sredstvo. Bogatstvo nikad ne može biti cilj, nego sredstvo.
Ako iskreno pristupimo svojoj, svojevrsnoj, moralnoj i svakoj drugoj rekonstrukciji, bit ćemo u prilici da uočimo koliko naša duhovnost je uronjena u ovosvjetsko – do najvulgarnijih razina… Naš svjetopogled smo, kazali bi, „materijalno paradigmizirali“, tako da sve oko nas promatramo kroz materijalnu prizmu. Naše riječi su pune hipokrizijskog govora o ahiretu, o pozivanju na odgovornost pred dragim Bogom, dok u isto vrijeme nastojimo sve moguće naše aktivnosti maksimalno materijalizirati.
Unutarnja promjena, prije svega, podrazumijeva čvrsto opredjeljenje istini i pravičnosti. Nema unutarnje promjene bez iskrenog odnosa prema Bogu, Svijetu i Čovjeku. U tome se nalazi najveći izazov naše osobne rekonstrukcije. Kroz „pročišćenje“ naše duše, trebamo shvatiti nekoliko važnih stvari, koje će nam zasigurno olakšati život i utjecati na poboljšanje njegovog kvaliteta, a one se manifestuju kroz pitanje nafake (opskrbe). Dvije su stvari ključne u razumijevanju:
Prvo, opskrba dolazi od Boga, a ne od čovjeka
Najveći strah današnjeg čovjeka se ogleda u strahu od siromaštva. Naše misli su svakodnevno opterećene od „utega“: Šta ću sutra? Da li ću imati sredstava da sebi osiguram dovoljno za život? Moram šutjeti i trpiti sve i svašta, jer mogu dobiti otkaz, kako ću održavati život sebe i svoje porodice? i slična pitanja.
Ova pitanja su produkt zanemarivanja krucijalne činjenice, a to je da dragi Bog je taj koji daje opskrbu svemu živom kako Kur’an naglašava: „Na zemlji ne postoji stvorenje, a da ga Allah ne opskrbljuje“
Siromaštvo predstavlja najveću razinu straha od neimaštine, koji se manifestuje kroz naše postupke koji ne korespondiraju sa učenjima naše vjere. Uslijed iracionalnog straha (ako se smatramo vjerujućim bićima) od neimaštine, do izražaja dolazi čovjekova gramzljivost, pohlepa i sebičnost. Sebe i druge možemo varati, ali dragog Boga ne. Nama pripada ono što nam je kao nafaka određeno, ostalo možemo steći, ali ne i iskoristiti.
I drugo, opskrba ne isključuje našu aktivnost
Uzvišeni Bog nas podučava: „On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje.“
Nije dragi Bog nam kazao da sjedimo, i čekamo Njegovu opskrbu, nego da ustanemo i krenemo joj u susret. Naš narod bi kazao: Ustani za nafakom… Do nas je, da u skladu s našom slobodnom voljom, odaberemo put kako ćemo doći do naše opskrbe: na dozvoljen ili nedozvoljen način.
S promjenama na našemu unutarnjem planu, i re-definiranju istinskih prioriteta, doći ćemo i do promjene u našoj vanjštini. Muslimani su, nekoć, na krovu svijeta bili, a život su promatrali kao stanicu ka Budućem svijetu. Nazadovanje pojedinca, pa i zajednice, (za)počinje kada svoje misaone tokove, i konkretne aktivnosti usmjerimo ka prolaznom, umjesto Vječnom.
Promjenom pogleda ka Vječnom, promjenit ćemo i prolaznost našu. Dobit ćemo i jedno, i drugo. S druge strane, naša opredijeljenost isključivo, prolaznošću će okončati vrlo brzo, našom propašću.
Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.